Stručnjaci i bivši diplomati okupili su se u subotu u Istanbulu na panelu posvećenom budućnosti NATO-a, evropskoj sigurnosnoj arhitekturi i strateškoj autonomiji Turske, uoči samita saveza zakazanog za 7. i 8. juli 2026. godine u Ankari.

Događaj pod nazivom “NATO 2026: Pogled iz Istanbula na putu ka samitu u Ankari” organizovali su Turski atlantski savjet i omladinski odjel Atlantske asocijacije za ugovor (YATA) Turska, a uvodne govore održali su predsjednik Turskog atlantskog savjeta Mehmet Fatih Ceylan i predsjednik YATA Turska Tuna Tanman.

Ceylan je istakao da bi Ankara mogla odigrati ključnu ulogu u premošćivanju sve dubljeg jaza između Sjedinjenih Američkih Država i evropskih saveznika, koji će biti jedna od glavnih tema samita.

Podsjetivši da je Istanbul već 2004. godine bio domaćin NATO samita, Ceylan je naglasio da je pitanje pred Ankarom može li pomoći da se ponovo povežu dvije strane Atlantika, a uspjeh samita ovisit će o tome da li će uspjeti ublažiti ili barem djelimično popraviti ozbiljne razlike.

Prema njegovim riječima, očekivanja od samita treba da ostanu realna jer se NATO suočava s jednom od najozbiljnijih unutrašnjih kriza u svojoj istoriji, koja se ne može pripisati samo drugom mandatu američkog predsjednika Donalda Trumpa već ima korijene još iz ranih 2000-ih.

Ceylan je naveo povlačenje SAD-a iz Sporazuma o antibalističkim raketama, rat u Iraku 2003, sporove oko raspodjele tereta, povlačenje iz Afganistana, AUKUS i sve veći fokus Washingtona na Indo-Pacifik kao ključne događaje koji su oblikovali današnju debatu unutar saveza.

Dodao je da je rat Rusije protiv Ukrajine duboko potresao evropsku sigurnost i natjerao evropske zemlje da se suoče s vlastitim odbrambenim nedostacima, ističući da napori Evrope da ojača svoju odbranu ne bi smjeli isključiti NATO saveznike koji nisu članice EU-a, poput Turske, Velike Britanije i Norveške.

Naglasio je da Ankara ne smije biti isključena iz diskusija o evropskoj sigurnosti jer je Turska ključni evropski akter iako nije članica EU-a.

Tanman je, s druge strane, istakao da razgovor o NATO-u 2026. podrazumijeva i raspravu o budućnosti globalne sigurnosti, budući da prijetnje više ne pripadaju samo tradicionalnim vojnim okvirima.

“Prva linija rata više nije uvijek granična linija”, rekao je, navodeći sajber napade, energetsku infrastrukturu, vještačku inteligenciju, sigurnost hrane, migracije i klimatske promjene kao dio šire sigurnosne agende.

Dodao je da značaj samita u Ankari nadilazi diplomatski protokol jer se NATO nalazi u jednom od najsloženijih strateških perioda od svog osnivanja, a uloga Turske u savezu nadilazi njene vojne kapacitete – navodeći njenu poziciju u Crnom moru, “Srednjem koridoru”, južnom krilu saveza, Balkanu, Kavkazu i Bliskom istoku.

“Sigurnost Evrope ne može se posmatrati odvojeno od Crnog mora, a sigurnost Crnog mora ne može se posmatrati odvojeno od Turske”, zaključio je Tanman.

Nakon uvodnih govora održana su dva panela pod nazivima “Budućnost NATO-a i evropska sigurnosna arhitektura” i “NATO i strateška autonomija Turske”.

Na prvom panelu, Ayse Kucuk s Univerziteta Istanbul Gelisim izjavila je da je sposobnost Evrope da se brani bez SAD-a i dalje ograničena, posebno zbog zavisnosti od Washingtona u nuklearnoj sigurnosti, te da diskusija o raspodjeli tereta unutar NATO-a nije nova, ali sadašnje okolnosti snažnije guraju Evropu ka strateškoj autonomiji.

Serhat Guvenc s Univerziteta Kadir Has rekao je da su potezi Rusije od 2014. pomogli da NATO ponovo dobije ulogu vojnog saveza nakon godina traženja nove misije, dodajući da Rusija ostaje glavna prijetnja u strateškom pogledu, dok se Kina tretira kao izazov, a SAD su postale izvor neizvjesnosti zbog svoje nepredvidivosti.

Megan Gisclon iz Istanbul Policy Centra naglasila je da Evropa sve više trpi pritisak da razvije održiviji sigurnosni pristup zasnovan na vlastitim kapacitetima, kako se strateški fokus SAD-a pomjera i kako postaje neizvjesnija njihova posvećenost Evropi.

Dodala je da pozivi evropskim zemljama da povećaju izdvajanja za odbranu i preuzmu veću odgovornost nisu počeli s aktuelnom američkom administracijom, ali su postali hitniji u promjenjivim transatlantskim okolnostima, te da jačanje evropskih odbrambenih kapaciteta treba posmatrati kao dio šireg traženja ravnoteže unutar NATO-a.

Na drugom panelu, Fahri Erenel s Univerziteta Istinye rekao je da će se samit u Ankari održati u vrijeme višestrukih kriza, opadajućeg povjerenja u političke sisteme i stalnih sukoba u više regiona, ističući da će domaćinstvo samita u Turskoj imati geopolitičku važnost zbog njene uloge u Crnom moru, ratu Rusije i Ukrajine te sigurnosti hrane i energije.

Također je rekao da bi samit mogao biti prilika da se prikažu rastuće sposobnosti turske odbrambene industrije liderima NATO-a.

Emir Abbas Gurbuz, istraživač u Turskom atlantskom savjetu, rekao je da se debata unutar NATO-a pomjerila od zabrinutosti oko fragmentacije ka neutralnijem konceptu strateške autonomije, dodajući da su zemlje poput Turske, Francuske i Velike Britanije historijski vodile vanjsku politiku zasnovanu na vlastitim nacionalnim interesima dok su istovremeno ostajale u savezu.

Naglasio je da je Turska posljednjih godina postala jedna od članica NATO-a najviše povezivanih sa strateškom autonomijom, navodeći njenu politiku tokom rata Rusije i Ukrajine, te da je njena sposobnost da podrži Ukrajinu a istovremeno održava kanale komunikacije s Rusijom ojačala ulogu Ankare kao pouzdanog aktera za obje strane.

Gurbuz je zaključio da će samit u Ankari biti ključan zbog neizvjesnosti o tome šta će američka administracija tražiti od saveznika i kako će se upravljati tenzijama između Evrope i SAD-a, a NATO samit 2026. održat će se u Ankari 7. i 8. jula.