U analizi američkog magazina The Atlantic, novinari su razgovarali s brojnim visokim zvaničnicima Trumpove administracije i njegovim dugogodišnjim saradnicima kako bi dobili uvid u dramatičnu promjenu ponašanja američkog predsjednika u njegovom drugom mandatu.

Donald Trump se više ne zadovoljava poređenjima s Georgeom Washingtonom ili Abrahamom Lincolnom. Umjesto toga, počeo je sebe svrstavati uz bok ličnostima koje su oblikovale svjetsku istoriju, poput Aleksandra Velikog, Julija Cezara i Napoleona Bonapartea. Prema pisanju Atlantica, Trump se poistovjećuje s ljudima koje je filozof Georg Wilhelm Friedrich Hegel opisao kao one koji su „silom volje promijenili tok čovječanstva i srušili stare poretke”.

„U posljednje vrijeme stalno govori o tome kako je on najmoćnija osoba koja je ikada živjela”, izjavio je za Atlantic jedan od predsjednikovih povjerljivih saradnika koji je želio ostati anoniman. Prema njegovim riječima, Trump želi da ostane upamćen kao neko ko je činio stvari koje drugi nisu mogli, isključivo zahvaljujući svojoj moći i snazi volje.

Ta potreba za veličanjem samog sebe postala je ključni pokretač njegovih postupaka otkako je oslobođen brige o glasačima. Trump se, naime, prema američkom ustavu ne može kandidovati treći put. Kako navodi izvor iz administracije, predsjednik se sada osjeća „oslobođenim” jer više ne mora paziti na svoj rejting, što mu omogućava da radi ono što smatra „ispravnim”, a ne ono što je u njegovom političkom interesu. U tom kontekstu njegovi najbliži saradnici vide i odluku o napadu na Iran.

Šta američki narod misli i kakve će kratkoročne posljedice trpjeti, Trumpu postaje sve manje važno u odnosu na njegove planove za preoblikovanje svijeta. Atlantic ističe da se to ogleda u bombardovanju sedam zemalja, rušenju svjetskih lidera, pa čak i prijetnjama o pripajanju Grenlanda te podrivanju NATO saveza.

Ranije ovog mjeseca Trump je sukob s Iranom opisao u egzistencijalnim tonovima, govoreći o „smrti čitave civilizacije”, dok je primirje koje je uslijedilo predstavio kao jedan od „najvažnijih trenutaka u dugoj i složenoj istoriji svijeta”.

Kod kuće se pak fokusirao na projekte koji podsjećaju na antički Rim ili carsku Francusku, od izrade kovanica sa svojim likom do ogromnih natpisa koji krase vladine zgrade.

„On je svjestan, ponosan i nada se da su stvari koje radi svojevrsno resetovanje dugotrajnog poretka”, izjavio je drugi visoki zvaničnik za The Atlantic.

Kada su autori analize upitali službenike Bijele kuće da li je Trump zaista čitao Hegela, odgovor je bio gotovo smiješan. Predsjednika ne prati reputacija osobe koja čita, ali otkriveno je da je nedavno tek saznao za historijski trijumvirat iz kratkog odlomka koji mu je neko uručio, a spominjao ga je i govornik na jednom događaju u njegovom golf-klubu.

Uprkos tome, Atlantic primjećuje da se Trumpova percepcija vlastite veličine dodatno učvrstila nakon pokušaja atentata u Washingtonu. Novinarima je nakon hapšenja napadača rekao kako je „proučavao atentate” i zaključio da su meta samo oni koji ostvaruju najveći uticaj. „Ne idu na one koji ne rade puno. Mrzim reći da sam počašćen time, ali učinio sam mnogo”, izjavio je tada Trump.

Ova transformacija u drugom mandatu, kako piše The Atlantic, izazvala je paniku među republikancima koji strahuju od političkih troškova rata u Iranu i skoka cijena pred izbore. Dok se demokrati naslađuju njegovom opsesijom izgradnjom memorijalnih lukova i dvorana, unutar same administracije početni entuzijazam zamijenila je odbrambena atmosfera.

Ipak, Trumpa ti troškovi ne brinu. Jedan od njegovih saradnika to je sažeo vrlo grubo: „On je jasno u svom “baš me briga” raspoloženju. To se vidi i u Ovalnom uredu koji je predsjednik pretrpao zlatnim urnama, vojnim zastavama i pozlatom na stropu. Čak je i na vrata ureda lično zalijepio svoju pozlaćenu predsjedničku kovanicu jer je smatrao da to “izgleda dobro”.”

Trumpova opsesija detaljima i monumentalnošću sada se prelijeva u svakodnevni državnički posao. Atlantic opisuje scenu u kojoj je predsjednik, dok je zemlja bila u strahu od inflacije zbog rata u Iranu, ušao u novinarski odjel aviona Air Force One. Umjesto o ratu, počeo je hvaliti planove za novu dvoranu u Bijeloj kući vrijednu 400 miliona dolara, pokazujući fotorealistične prikaze korintskih stupova i krovova otpornih na dronove. „Previše sam zaposlen da bih ovo radio – vodim ratove i druge stvari. Ali ovo je važno jer će ostati s nama dugo vremena”, poručio je Trump novinarima.

Danas Washington izgleda kao grad pod opsadom kranova, što podsjeća na tvrdnju cara Augusta da je Rim zatekao u cigli, a ostavio u mramoru. Planirana je izgradnja „Trumpovog luka” (Arc de Trump), strukture visoke preko 75 metara koja bi trebala biti dvostruko viša od Lincolnove memorijalne dvorane. Čak je i proslava 250. rođendana nacije postala poligon za Trumpovu samopromociju. U junu će svoj 80. rođendan proslaviti UFC borbom modernih gladijatora na južnom travnjaku Bijele kuće, gdje će se borci pojaviti direktno iz Ovalnog ureda pod vatrometom i svjetlosnim efektima.

Saradnici za Atlantic navode kako Trump ne voli termin „nasljeđe” i rijetko razmišlja o tome što će ljudi misliti za sto godina. Kada su mu predlagali da pažljivije bira potpredsjednika koji bi nastavio njegov pokret, Trump je navodno odgovorio: „Što me briga? Ja ću ionako biti mrtav”.

Ta spoznaja o vlastitoj smrtnosti postala je izraženija nakon sprovoda Jimmyja Cartera krajem 2024. godine. Trump je satima hipnotizirano gledao televizijski prijenos i razmišljao o danu kada će on ležati u lijesu prekrivenom zastavom u rotundi Capitola.

Stratezi upozoravaju da Trumpovi potezi postaju politički iracionalni. Fokus-grupe s neodlučnim biračima pokazuju da ljude ne zanimaju dvorane ni spomenici nego ekonomija, ali Trump se ne obazire na ankete. „Njegov cijeli život obilježen je rješavanjem problema koji mu je pred nosom, uz vjeru da će riješiti i sljedeći kad do njega dođe. To vodi ka urođeno kratkoročnom razmišljanju”, pojasnio je jedan od njegovih pouzdanika.

Budući da se više ne može kandidovati 2028. godine, jedina mu je briga da ga ne dožive kao predsjednika bez stvarne moći. Na kraju, The Atlantic zaključuje kako Hegelovi „heroji epohe” – Napoleon, Cezar i Aleksandar – nisu bili intelektualci niti su živjeli sretne živote. Hegel je pisao kako takve moćne figure moraju „zgaziti mnoge nevine cvjetove” i razbiti mnoge objekte na svom putu. Čini se da je Trump u drugom mandatu prihvatio upravo tu ulogu, gazeći moderne „cvjetove” demokratije i međunarodnog poretka u potrazi za mjestom u vječnosti, dok njegovi saradnici s tjeskobom čekaju što će donijeti preostale dvije godine mandata, zaključuje The Atlantic.