Produžen životni vijek ne garantuje i kvalitetno starenje. Savremeni ljudi žive duže od svojih predaka, ali te godine često prate bolesti poput dijabetesa i demencije.

Upravo je odnos između ukupnog životnog vijeka i perioda bez ozbiljnih bolesti postao centralna tema istraživanja biologije starenja.

Nauka nastoji da shvati zašto neki pojedinci ostaju vitalni i u dubokoj starosti dok drugi gube funkcije.

Istraživači koji analiziraju porodice s izuzetno dugovječnim članovima vjeruju da se tajna krije u naslijeđu koje se prenosi kroz generacije.

Na godišnjem skupu Evropskog društva za humanu genetiku u Geteborgu predstavljen je rad na dugovječnim porodicama iz Lajdenske studije. Umjesto promatranja pojedinaca, fokus je bio na braći i sestrama kod kojih je dugovječnost zajedničko obilježje.

Ovakav pristup je presudan jer starenje nije samo genetska karta. Na ishod utiču stil života, ekonomski status, navike i sredina, što otežava razdvajanje prirodne zaštite od okolnosti. Ipak, porodični trendovi pomažu istraživačima da usmjere potragu na nasljedne faktore.

Prethodna istraživanja grupe profesorice Eline Slagbom otkrila su da se djeca dugovječnih roditelja razbolijevaju u prosjeku 13 godina kasnije od svojih partnera čiji roditelji nisu bili dugovječni. Ova razlika ukazuje na prenosivost zdravog starenja.

Pasquale Pitter, doktorand iz Leiden univerzitetskog medicinskog centra, potvrdio je da je analiza 212 porodičnih grupa dugovječne braće dovela do identifikacije četiri genetska regiona. “To nam je omogućilo da se fokusiramo na 350 gena umjesto na 20.000”, objasnio je Pitter.

Daljom analizom otkriveno je 12 rijetkih varijanti koje mijenjaju proteine, a jedna od njih – u genu CGAS – nalazi se u dvije dugovječne porodice. Ovaj gen je već povezivan s procesima starenja.

Gen CGAS učestvuje u upalnim reakcijama. Pokreće imunološki odgovor kad DNK dospije na pogrešno mjesto u ćeliji, što se dešava pri infekciji ili oštećenju. Istraživači smatraju da ova varijanta smanjuje upalu, ali je ne ukida potpuno, omogućavajući ravnotežu.

Pitter objašnjava da članovi ovih porodica vjerovatno imaju samo jednu aktivnu kopiju CGAS umjesto dvije, što umanjuje upalni odgovor, ali ostavlja dovoljno kapaciteta za borbu protiv infekcija i popravak oštećenja. “To je doprinijelo zaštitnim mehanizmima koji omogućavaju produžen zdrav životni vijek”, kazao je.

Ova ravnoteža je ključna. Potpuna blokada CGAS puta povećala bi rizik od infekcija i raka, dok prekomjerna aktivacija vodi hroničnoj upali i oštećenju tkiva, upozoravaju naučnici.

Sliedeći koraci uključuju testiranje mutacije na kili ribama, kratkovečnim kičmenjacima koji žive tri do devet mjeseci. “Njihova upotreba kao modela omogućiće nam da provjerimo da li mutacija produžava životni vijek u odnosu na kontrolnu grupu i da pratimo zdravstvene efekte na tkiva”, rekao je Pitter.

Profesor Alexander Reymon, predsjedavajući konferencije koji nije učestvovao u istraživanju, istakao je da nalazi pomažu fokusiranje na biologiju zdravog starenja. “Ovi rezultati usmjeravaju zajednicu na faktore povezane s dugovječnošću i ukazuju na ključne elemente za produženje zdravog životnog vijeka svih”, dodao je.

Iako objašnjenje za porodice koje sporije stare nije jednostavno, ovo istraživanje naglašava da rijetke nasljedne promjene mogu otkriti zašto neki ljudi ne samo da žive duže, već i ostaju zdraviji.