Udruženje “Žena – žrtva rata” organiziralo je komemoraciju povodom 34. godišnjice masakra na Bikavcu, koji se smatra jednim od najsurovijih zločina tokom rata u Bosni i Hercegovini.

Dana 14. juna 1992. godine, pripadnici paravojne grupe koju je predvodio ratni zločinac Milan Lukić, zaključali su više od 70 bošnjačkih civila – uglavnom žena, djece i staraca – u kuću Mehe Aljića, pucali u nju, bacili bombe i potom je zapalili.

Zehra Turjačanin, jedina preživjela u ovoj strahoti, uspjela je pobjeći iz vatrene stihije uprkos teškim opekotinama i šrapnelima. Njeno svjedočenje bilo je ključno za Haški tribunal, koji je Milana Lukića osudio na doživotni zatvor.

Ispred obnovljene zgrade Aljića položeni su vijenci i obavljena je dova za stradale, a sa skupa je poručeno da se žrtve ne smiju zaboraviti dok se ne pronađu njihovi posmrtni ostaci i kazne svi odgovorni.

Tužnu kolonu sjećanja i ove godine predvodio je Esad Tufekčić, koji je u kući na Bikavcu izgubio suprugu, dvogodišnjeg sina Ensara i petogodišnju kćerku Elmu. Već tri i po decenije porodice stradalih traže odgovor gdje su nestali posmrtni ostaci njihovih najmilijih.

Bakira Hasečić, predsjednica udruženja, istakla je da je prilikom ekshumacije 2016. godine pronađeno tek nekoliko izgorjelih fragmenata kostiju, iz kojih nije moguće utvrditi identitet žrtava. “Nažalost, do danas nije pronađena nijedna kost. Višegrad šuti i to me jako boli”, kazala je Hasečić.

Prof. dr. Ermin Kuka, naučni savjetnik sa Univerziteta u Sarajevu, naglasio je da spaljivanje živih ljudi predstavlja vrhunac zločina nad Bošnjacima Višegrada i da su “žive lomače” bile dio planirane kampanje progona i uništenja.

Samo trinaest dana ranije, u Pionirskoj ulici u Višegradu, na gotovo identičan način živo je spaljeno oko 70 bošnjačkih civila, među kojima i dvodnevna beba. Sudije Haškog tribunala ove su zločine opisale kao jedne od najgorih primjera nečovječnog postupanja zbog nevjerovatne okrutnosti.

Ni poslije 34 godine porodice nemaju mezar na kojem bi proučile Fatihu svojim najbližima.

Na području Višegrada i dalje se traga za 467 nestalih osoba, dok su do sada identificirani posmrtni ostaci 453 žrtve. Potraga za istinom i pravdom traje koliko i bol onih koji su u požaru na Bikavcu izgubili svoje porodice.

Nakon polaganja cvijeća upriličen je vjerski program, posjeta mjestu zločina, učenje Jasina i dove u Carevoj džamiji, te obilazak gradskog mezarja Stražište.