Mandy Rosenberg, 35-godišnjakinja iz Brookfielda u Wisconsinu, oduvijek je privlačila pažnju svojim izgledom. Zbog duge plave kose, atletske građe i velikih plavih očiju, u srednjoj školi su je prozvali Barbika.

No, iako su joj ljudi često govorili da je lijepa, ona sebe nije doživljavala na isti način.

Znala je satima zuriti u malenu mrlju na čelu koja je drugima bila jedva vidljiva. U njenoj glavi to je bio velik i ružan ožiljak, pa bi se penjala na sudoper u kupatilu kako bi se što više približila ogledalu dok ga je ispitivala.

“Ako to ne mogu ukloniti, ne želim više živjeti”, izjavila je.

Rosenberg tada nije znala, ali je imala i opsesivno-kompulzivni poremećaj i tjelesnu dismorfiju (BDD), mentalno zdravstveno stanje zbog kojeg ljudi provode pretjerano mnogo vremena brinući se o svom izgledu – do te mjere da se mogu povući iz društva i osjećati zatočeno u vlastitom tijelu.

Osobe s BDD ne samo da misle da izgledaju neprivlačno, već se mogu uvjeriti da će ih drugi odbaciti zbog njihovih mana.

“Često se osjećaju kao da su nedostojne ljubavi”, rekla je dr. Katharine Phillips, stručnjakinja za BDD i psihijatrica na Weill Cornell Medicine i NewYork-Presbyterian.

Šta je tjelesna dismorfija?

Osobe s BDD fiksiraju se na percipirane kozmetičke probleme koji su drugima neprimjetni ili beznačajni. No, nije riječ o taštini; ljudi s BDD osjećaju ekstremnu patnju koja im otežava funkcionisanje.

Poremećaj se obično javlja tokom adolescencije i procjenjuje se da pogađa između dva i tri posto opće populacije, no ove brojke možda su konzervativne jer je poremećaj nedovoljno dijagnosticiran.

Istraživanja su pokazala razlike u mozgu osoba s BDD, rekao je dr. Jamie Feusner, profesor psihijatrije na Univerzitetu u Torontu Temerty Faculty of Medicine. Njegova istraživanja pokazala su da su kod oboljelih područja mozga koja pomažu holističkom sagledavanju stvari smanjene aktivnosti.

To bi mogao biti dio razloga zašto osobe s BDD teško vide svoje nesavršenosti kao male u odnosu na cijelo lice ili tijelo. Slično je kao gledati prozor s mrljom i onda “misliti da je cijeli prozor uništen”, objasnio je Feusner.

Pacijenti s BDD nisu uvijek svjesni da njihove brige potiču od mentalnog problema. Umjesto toga, često su potpuno uvjereni da imaju fizičke nedostatke.

Zbog toga neko može patiti deset ili više godina prije nego što potraži pomoć od stručnjaka za mentalno zdravlje, rekla je Hilary Weingarden, psihologinja u Massachusettsu koja proučava OKP i srodna stanja.

“Odlaze kod dermatologa, plastičnog hirurga, zubara i kozmetičara”, rekla je. No, pokušaj “popravljanja” izgleda dugoročno samo pojačava njihovu anksioznost.

Znaci i simptomi

Osobe s BDD mogu se povući iz veza, izbjegavati posao ili školu, te provoditi pretjerano vrijeme u ponavljajućim ponašanjima poput pregledavanja u ogledalu, pokušaja kamufliranja izgleda ili traženja uvjeravanja od drugih.

Chris Trondsen, terapeut iz Costa Mese u Kaliforniji, koji je dijagnosticirao Rosenberg s BDD, rekao je da njegovi pacijenti priznaju da provode sate razgovarajući s chatbotovima s umjetnom inteligencijom, tražeći potvrdu i pitajući šta trebaju popraviti.

“Ako pitate čovjeka, ljudima će dosaditi odgovaranje na pitanja”, rekao je Trondsen.

Uobičajeno je da osobe s BDD imaju i druge poremećaje poput OKP-a, velikog depresivnog poremećaja, socijalne fobije i poremećaja upotrebe supstanci. Studije pokazuju da osobe s BDD imaju visoku stopu samoubilačkih misli i ponašanja. Jedna metaanaliza pokazala je da će tokom života oko 66 posto oboljelih imati misli o samoubistvu, a oko 35 posto će ga pokušati.

Liječenje

Kognitivno-bihejvioralna terapija za BDD pokazala se učinkovitom u postizanju remisije kod više od polovine pacijenata. Uključuje izlaganje i prevenciju odgovora, što ima za cilj pomoći pacijentima da se postepeno suoče sa stvarima koje su izbjegavali ili ritualima o kojima su ovisili, poput skrivanja dijelova tijela odjećom ili šminkom.

Terapeuti pokušavaju pomoći pacijentima da se sagledaju holistički, naglašavajući da su više od onih specifičnih dijelova tijela koje analiziraju.

Poremećaj se može liječiti i inhibitorima ponovnog preuzimanja serotonina, često u visokim dozama. Za one s teškim BDD preporučuje se i medikacija i kognitivno-bihejvioralna terapija, rekla je Phillips.

Za Rosenberg, kognitivno-bihejvioralna terapija s njenim bivšim terapeutom Trondsenom postepeno je poboljšala njeno stanje.

Kasnije je, kao dio liječenja, kreirala dijagram koji prikazuje sve stvari koje čine njen identitet: kći je i vjerna kršćanka, voli pse i mačke, učiteljica je, brižna je – više je od samog izgleda.

Moje tijelo, rekla je, “ne određuje kako ću provesti svoj dan.”