Novo istraživanje objavljeno u uglednom časopisu The Lancet pokazalo je da lijek ocrelizumab, koji se već koristi u terapiji multiple skleroze, može značajno usporiti napredovanje invaliditeta kod osoba s primarno progresivnom multiplom sklerozom (PPMS).

Pacijenti koji su primali intravenske infuzije ocrelizumaba imali su manji rizik od pogoršanja invaliditeta, uz bolje rezultate u funkciji šaka i ruku te smanjenu potrebu za korištenjem invalidskih kolica.

Voditelj istraživanja, profesor neurologije Gavin Giovannoni sa Univerziteta Queen Mary u Londonu, istaknuo je kako ovi rezultati pokazuju da liječenje može imati značajan pozitivan učinak čak i kod uznapredovalih oblika multiple skleroze.

Očuvanje funkcije ruku i šaka ključno je za samostalnost oboljelih i svakodnevne aktivnosti, naglasio je Giovannoni.

Što je primarno progresivna multipla skleroza?

Primarno progresivna multipla skleroza pogađa između 10 i 15 posto oboljelih od multiple skleroze. Za razliku od relapsno-remitentnog oblika, simptomi se kod PPMS-a postupno pogoršavaju bez perioda oporavka, što je do sada ograničavalo mogućnosti liječenja.

Kako djeluje ocrelizumab?

Ocrelizumab djeluje ciljano na stanice imunološkog sistema povezane s upalom koja oštećuje nervni sistem, čime se smanjuje upalni proces.

Više od hiljadu sudionika u 22 zemlje

U istraživanju je učestvovalo više od hiljadu osoba s PPMS-om iz 22 zemlje. Jedna grupa primala je ocrelizumab svakih šest mjeseci tokom gotovo tri godine, dok je druga primala placebo. Rezultati su pokazali da je rizik od napredovanja invaliditeta bio manji za 30 posto u grupi koja je primala lijek.

Osim toga, lijek je smanjio pogoršanje funkcije šaka za 41 posto nakon 12 sedmica, rizik od potrebe za invalidskim kolicima za 52 posto, a kod osoba s aktivnom upalom na MR-u rizik je smanjen za čak 55 posto.

Važnost očuvanja samostalnosti

Catherine Godbold iz britanskog Društva za multiplu sklerozu istaknula je da je multipla skleroza iscrpljujuća i nepredvidiva bolest te da je očuvanje funkcije ruku ključno za održavanje neovisnosti. Dodala je da su se dosadašnja istraživanja uglavnom fokusirala na sposobnost hodanja, dok ova studija pruža širu sliku stvarnih potreba oboljelih.

Sljedeći korak, prema riječima stručnjaka, jeste primjena ovih rezultata u svakodnevnoj kliničkoj praksi kako bi što više pacijenata moglo imati koristi od novih saznanja.