Svježe naučno istraživanje ponovo je pokrenulo diskusiju o izvodljivosti putovanja brzinom svjetlosti, predstavljajući detaljniju verziju koncepta warp pogona, ideje koja već decenijama intrigira naučnike i širu javnost. U središtu studije nalazi se zamisao o “warp mjehuru”, odnosno zakrivljenom prostoru i vremenu koji bi omogućili letjelici da se kreće bez direktnog kršenja ograničenja brzine svjetlosti.

Umjesto da ubrzava samu letjelicu, koncept predviđa sabijanje prostora ispred nje i njegovo širenje iza nje, čime bi se postiglo kretanje kroz svemir na način koji zaobilazi uobičajena fizička ograničenja. Autori rada, među kojima su inženjer Harold “Sonny” White te saradnici Jerry Vera, Andre Sylvester i Leonard Dudzinski iz kompanije Casimir, Inc., osmislili su novu geometriju warp mjehura.

Njihov model uključuje takozvane “unutrašnje ravne cilindrične warp mjehure”, gdje unutrašnjost ostaje stabilna i bez opasnih deformacija, dok se promjene odvijaju u vanjskom sloju. Za razliku od ranijih verzija, u kojima je egzotična energija bila raspoređena u jedan prstenasti oblik oko letjelice, novi pristup tu energiju dijeli u više cjevastih segmenata, nalik motorima raspoređenim oko trupa. Istraživanje razmatra konfiguracije s dva, tri ili četiri takva segmenta.

Autor studije istaknuo je sličnost s poznatim dizajnom iz popularne kulture, napominjući da asocijacija na dvostruke pogonske module svemirskog broda USS Enterprise nije slučajna, već ukazuje na nastojanje da se teorijski model približi inženjerskoj primjeni.

Iako koncept djeluje kao naučna fantastika, temelji se na principima savremene fizike. Problem ubrzavanja objekta do brzine svjetlosti leži u činjenici da energija potrebna za takav poduhvat neprestano raste i nikada ne dostiže krajnju granicu. Warp pogon pokušava zaobići taj problem mijenjajući sam prostor kroz koji se letjelica kreće.

Važan aspekt novog rada odnosi se na sigurnost posade. Autori naglašavaju potrebu da unutrašnjost mjehura ostane “ravna”, bez ekstremnih gravitacijskih efekata koji bi mogli uništiti letjelicu ili ugroziti živote astronauta. Takav pristup omogućava da vrijeme i fizikalni procesi unutar letjelice ostanu stabilni, što je ključno za navigaciju i održavanje života.

Ipak, glavni problem ostaje neriješen. Većina modela warp pogona zahtijeva takozvanu negativnu energiju ili egzotičnu materiju, koju savremena fizika ne može proizvesti u potrebnim količinama. Iako su mali efekti negativne energije zabilježeni u kvantnim eksperimentima, njihovo povećanje na razinu potrebnu za svemirske letove predstavlja ogroman izazov.

Ranije analize pokazale su da bi takva energija morala biti koncentrirana u izuzetno tankom sloju oko mjehura, uz ukupne energetske zahtjeve koji nadilaze poznate fizičke mogućnosti. Astrofizičar Avi Loeb dodatno ističe da čak ni energija vakuuma, koja se povezuje s širenjem svemira, nije upotrebljiva u praksi u obimu koji bi bio potreban za ovu vrstu pogona.

Pored energetskih izazova, tu su i pitanja upravljanja. U određenim scenarijima, posada unutar letjelice možda ne bi mogla kontrolirati mjehur tokom kretanja, što dodatno komplikuje njegovu primjenu. Također, postoje upozorenja da bi čestice u svemiru mogle biti zarobljene oko mjehura i osloboditi ogromnu količinu energije prilikom njegovog usporavanja.

U poređenju s tim teorijama, današnja tehnologija je daleko od takvih mogućnosti. Najbrže letjelice koje je čovječanstvo razvilo dostižu tek mali dio brzine svjetlosti, što putovanja do najbližih zvijezda čini gotovo nemogućim u razumnom vremenskom okviru. Ipak, ovakva istraživanja imaju vrijednost jer pretvaraju spekulativne ideje u konkretna pitanja koja se mogu testirati. Naučnici sve više razmatraju kako bi se i najmanje deformacije prostorvremena mogle detektirati u laboratorijskim uslovima.

Postoje i alternativni pristupi koji pokušavaju izbjeći potrebu za negativnom energijom. Među njima su modeli koji koriste takozvane solitonske strukture i pozitivnu energiju, kao i koncepti sporijih, ali fizički ostvarivijih warp mjehura. Iako nijedan od ovih pristupa nije blizu praktične primjene, oni pokazuju da se istraživanja nastavljaju u različitim smjerovima. Pitanje kada bi takva tehnologija mogla postati stvarnost ostaje otvoreno.

Procjene sugeriraju da bi za prelazak iz teorije u primjenu moglo biti potrebno hiljadu ili čak nekoliko hiljada godina, ako se to uopće pokaže mogućim. Novi rad objavljen je u naučnom časopisu Classical and Quantum Gravity.