U jednom restoranu u osječkom predgrađu, grupa proevropskih aktivista pokušava ostvariti ono što decenijama nije polazilo za rukom – vratiti pitanje norveškog članstva u Evropskoj uniji na vrh političke agende. Ovoga puta vjetar im u leđa donosi Reykjavik, a ne Oslo.

Naime, Island će u augustu organizovati referendum o tome treba li pokrenuti nove pregovore s Briselom, a to bi moglo potpuno preokrenuti postojeće okvire. Norveška i Island imaju sličan status – duboko su uključeni u evropsko tržište, ali bez punopravnog članstva, i većina građana je zasad zadovoljna takvim aranžmanom.

„Imamo ovo ljeto da postignemo kritičnu masu kada je riječ o EU pitanju“, kazala je Trine Lise Sundnes, zastupnica Laburističke stranke i predsjednica Evropskog pokreta. „Ako želimo uspjeti, potreban je svako od vas“, poručila je okupljenima u restoranu.

Norvežani su o ulasku u EU glasali dva puta, i oba puta je tijesna većina bila protiv, a posljednji referendum održan je prije više od tri decenije. Sundnes ističe da je EU iz 1994. danas potpuno drugačiji. Zemlja je članica Evropskog ekonomskog prostora, šengenskog prostora i ima preko 100 bilateralnih sporazuma, godišnje uplaćujući stotine miliona eura.

Ipak, neke stvari su problematične: Norveška nije automatski uključena u evropske dogovore, mora posebno pregovarati o svakom pristupanju, a izvan je carinske unije, što je stvaralo poteškoće u trgovinskim sporovima sa SAD-om. „EGP sporazum smo prerasli, više nije dovoljan za današnji svijet“, uvjerena je Sundnes.

Potpuno suprotan stav ima Alexander Fossen Lange iz udruženja Nei til EU. U njihovoj kancelariji visi slika fjorda s pohlepnim političarima EU-a. Udruženje je 1994. imalo preko 100.000 članova, uglavnom iz sindikata. Lange podsjeća da je to ponosna historija Norveške. Protivljenje dolazi i s ljevice, zbog radničkih prava, poljoprivrede i ribarstva, i s desnice, zbog suvereniteta.

Zagovornici članstva smatraju da su ti argumenti zastarjeli. Mihajlo Samardžić, aktivista konzervativaca, kaže da poljoprivreda danas ima manji značaj i da bi izvoznici dobili veće tržište. Također, ističe da se više od 90 posto evropskih zakona već primjenjuje u Norveškoj, ali bez ikakvog uticaja na njihovo oblikovanje. Lange uzvraća da bi norveški uticaj u parlamentu od 700 mjesta bio minimalan.

Na desnom krilu, Himanshu Gulati iz Stranke napretka želi blizak odnos, ali ne i članstvo, kritikujući preobimne regulative. „Sadašnji aranžman je dovoljno dobar“, smatra on. Ipak, rastuće geopolitičke napetosti i sumnje u američku podršku unutar NATO-a jačaju sigurnosnu ulogu EU. Fredrik Carstens iz Liberalne stranke upozorava da je Norveška vrlo ranjiva i da više ne može vjerovati SAD-u.

Unatoč tome, većina građana ostaje nezainteresirana. Ankete pokazuju samo blagi porast podrške ulasku, ali raste broj neodlučnih, naročito među mladima koji o EU-u gotovo ništa ne uče u školama. evropski pokret želi raspravu s činjenicama, a jedan od ciljeva je objasniti šta bi islandski ulazak u EU značio za Norvešku.

Sundnes je oprezna: nova diskusija mogla bi ponovo duboko podijeliti društvo kao 1994. „Ako bi članstvo bilo odbijeno treći put, nova prilika mogla bi se izgubiti na decenije“, kaže. Zato se ugledaju na islandski model referenduma u dvije faze. „Predugo smo dopustili protivnicima da određuju narativ. Tome sada mora doći kraj“, poručila je na kraju skupa.