Posljednja olimpijska medalja od čistog zlata dodijeljena je prije više od jednog vijeka, tačnije 1912. godine. Od 1916. godine zlatne medalje su zapravo srebrne, s tankim slojem zlata od svega šest grama.

Pravilo je da zlatna medalja mora sadržavati najmanje šest grama zlata, dok je ostatak srebro čistoće 92,5 posto, prevučeno zlatom.

Na primjeru medalje Jesseja Owensa iz Berlina 1936. godine, koja je teška 71 gram, vrijednost srebra 2019. godine bila je manja od 40 dolara, a zlata oko 309 dolara, što ukupno iznosi otprilike cijenu pristojnog telefona.

Međutim, na aukcijama cijene ovih medalja daleko premašuju vrijednost materijala. Owensova medalja prodata je 2013. za 1.466.574 dolara, što je i danas rekord za olimpijski predmet, a druga medalja iz istog seta otišla je 2019. za 615.000 dolara.

Za poređenje, srebrni pehar pobjednika prvog modernog maratona iz 1896. godine prodat je za 865.000 dolara.

Greg Louganis, američki skakač u vodu, prodao je 2025. godine svoje zlato iz Seula za preko 200.000 dolara kako bi finansirao preseljenje u Panamu.

Owens je svojevremeno izjavio da je nakon Berlina, da bi zaradio, nastupao na priredbama gdje se trkao protiv konja, ističući da su mu zlatne medalje bile beskorisne za prehranu.

Ove priče ilustruju ogroman jaz između simboličke vrijednosti medalja i njihove stvarne materijalne vrijednosti.