Dok se sukob u Gazi nastavlja, izraelski list Haaretz objavio je potresnu reportažu koja otkriva duboke psihološke posljedice kod vojnika koji su se vratili s ratišta. Ono što ih progona nije strah od neprijatelja, već osjećaj krivnje, srama i potpuni gubitak identiteta. Stručnjaci ovo stanje nazivaju “moralnom povredom”, koja nastaje kada osoba počini ili svjedoči djelima koja brutalno krše njena najdublja ljudska uvjerenja.

Od uspješnog programera do “čudovišta”

Yuval, 34-godišnji bivši programer u prestižnoj tehnološkoj firmi, danas u Tel Avivu živi u stalnom strahu od samoga sebe. Njegov miran život nestao je u decembru 2023. godine u Khan Yunisu. “Pucali smo na grupu ljudi misleći da su neprijatelji. Kasnije sam shvatio da su to bili nenaoružani civili – starac i trojica mladića”, priznaje Yuval. Iako ga je kod kuće dočekala herojska dobrodošlica, on kaže: “Znao sam da se osjećam kao čudovište.” Danas izbjegava ogledala i nosi teret sopstvenih postupaka.

Zločini bez kazne i zataškavanje

Svjedočanstva vojnika otkrivaju mračnu stranu vojnih operacija. Maya, studentica filozofije, opisuje kako je gledala ubijanje nenaoružanih Palestinaca i kasnije zlostavljanje vezanog preživjelog. Proganja je sopstvena šutnja dok je to posmatrala. Yehuda se prisjeća kako je oficir hladnokrvno ubio čovjeka koji je podigao ruke u znak predaje. Slučaj je zataškan, a Yehuda je doživio potpuni nervni slom mjesecima kasnije.

“Akcije koje podsjećaju na Holokaust”

Čak ni oni koji nisu povukli okidač nisu pošteđeni. Ran, oficir koji je planirao zračne napade, napustio je vojsku jer više nije mogao podnijeti raskorak između “običnog života” i odobravanja operacija za koje je znao da će ubiti civile. “Neke akcije naše vojske podsjetile su me na Holokaust”, priznao je on, objašnjavajući da bi nastavak službe za njega značio izdaju sopstvenog bića.

Vojska negira dijagnozu?

Iako broj vojnika koji traže psihološku pomoć raste, izraelske vlasti formalno ne priznaju “moralnu povredu”. Umjesto toga, koriste termin “povreda identiteta”, što mnogi vide kao pokušaj da se odgovornost prebaci sa sistema na pojedinca. Mnogi vojnici šute, bojeći se stigme izdajnika ili slabića, dok ih prizori pljačke, uništavanja imovine i korištenja ljudi kao živih štitova izjedaju iznutra. Ova svjedočenja bacaju potpuno novo svjetlo na cijenu rata – onu koja se ne plata novcem ili teritorijom, već dušama onih koji su u njemu učestvovali.