Prema riječima Adnana Smailbegovića, inicijatora ideje o reindustrijalizaciji Federacije BiH i člana Ekonomsko-socijalnog vijeća, za očuvanje postojećih radnih procesa nedostaje oko 40.000 radnika, dok bi za održiv penzioni sistem trebalo čak 200.000 radnika više. Problem više nije samo privredni, već se tiče funkcionisanja čitavog društva, uključujući penzioni i zdravstveni sektor, bez čega nema dugoročne stabilnosti.

Trenutni odnos broja zaposlenih i penzionera u Federaciji jedan je od najlošijih u Evropi, sa svega 1,15 zaposlenih na jednog penzionera, dok evropski prosjek iznosi 1,7. Podaci iz 2023. godine pokazuju 444.666 penzionera, 541.261 zaposlenog i 273.229 nezaposlenih, što daje omjer od 1,22. U 2025. godini broj penzionera porastao je na 465.392, a zaposlenih na 547.390, uz 255.482 nezaposlenih, pa je omjer pao na 1,17. Čak i kada bi svi nezaposleni dobili posao, omjer bi iznosio 1,72, što je i dalje ispod evropskog prosjeka.

Smailbegović ističe da nije riječ o statističkom problemu, već o pitanju održivosti sistema. Da bi se dostigao evropski prosjek, potrebno je najmanje 200.000 dodatnih radnika. Kontinuirani odlazak mladih i radno sposobnog stanovništva, koji ne vide sigurnost i stabilnost u zemlji, dodatno produbljuje krizu. Ključni odgovor je sistemska reindustrijalizacija i ulaganje u proizvodne kapacitete.

Industrija ima centralnu ulogu jer direktno generiše najveći broj radnih mjesta i pokreće druge grane poput transporta, logistike i usluga. Kao prioritetne mjere navode se privlačenje stranih investicija, stimulisanje domaćih kompanija, smanjenje opterećenja na rad, povećanje produktivnosti, ulaganje u tehnologiju i reforma obrazovnog sistema. Sistem je prespor i nekonkurentan, posebno u odnosu na evropsko tržište, a zelene reforme i fondovi poput Plana rasta ostaju neiskorišteni.

Reindustrijalizacija podrazumijeva modernizaciju, digitalizaciju, primjenu vještačke inteligencije i brže finansijsko poslovanje. Jedan od ključnih fokusa je i sistematska radnička stanogradnja, koja bi trebala omogućiti radnicima kupovinu stana do 100.000 KM uz otplatu od 15 do 20 godina i mjesečnom ratom od oko 600 KM. To nije socijalna mjera, već razvojna politika koja može zadržati domaću radnu snagu.

Poslodavci sami ne mogu podizati plate jer je to pitanje tržišta i produktivnosti. Strana radna snaga može kratkoročno pomoći, ali ne smije postati trajna zamjena. Dok je u BiH kvota za strane radnike oko 7.000, u susjednim zemljama taj broj dostiže 120.000 do 200.000. Samo domaća radna snaga može osigurati dugoročnu stabilnost.

Nema više vremena za odlaganje. Svaka godina bez djelovanja slabi sistem i povećava jaz s razvijenim evropskim ekonomijama. Inicijative su već upućene nadležnim ministarstvima, a očekuje se njihovo razmatranje na narednim sjednicama Ekonomsko-socijalnog vijeća FBiH. Odluke koje se donose danas oblikovat će zemlju za narednih dvadeset godina.