Osamdesettrogodišnja Rahma Abdul Razzaq Hammad nikada nije vjerovala da će ponovo proživjeti istu patnju. Kao dijete je protjerana iz sela al-Sindiyana kod Haife 1948. godine, a 78 godina kasnije morala je pobjeći iz izbjegličkog kampa Jenin zbog nove izraelske ofanzive.

Smještena u skromnoj sobi u gradu Zababdeh, jugoistočno od Jenina, prisjeća se dva raseljavanja koja su razdvojena cijelim životom, ali povezana istim strahom i gubitkom. „Moj život je krug ponovljenog raseljavanja – počeo je u al-Sindiyani i još uvijek traje“, kaže ova majka dvanaestero djece.

Izraelska vojska je 21. januara 2025. pokrenula ofanzivu na sjevernoj Zapadnoj obali, počevši od izbjegličkog kampa Jenin, a zatim se proširila na kampove Tulkarem i Nur Shams. U napadima je uništeno stotine domova, a više od 50.000 Palestinaca ostalo je bez krova nad glavom.

Riječ „Nakba“, što na arapskom znači katastrofa, Palestinci koriste za 15. maj 1948. godine, kada je proglašen Izrael na većem dijelu njihove zemlje nakon masovnih masakra i protjerivanja. Svake godine na taj datum marševima i izložbama podsjećaju na svoja prava, uključujući i pravo na povratak.

Porodica Hammad potječe iz al-Sindiyane, gdje je živjela do 1948. godine kada je imala najviše pet godina. Sjeća se kako su pješke bježali u strahu, selili se od mjesta do mjesta, dok konačno nisu stigli u izbjeglički kamp Jenin i smjestili se u šatore u području Janzour.

Decenijama kasnije, nakon rata 1967. godine, prvi put je mogla posjetiti svoje selo. „Ubrala sam tri lista biljke arum sa zemlje i imala osjećaj kao da držim cijelo selo u rukama“, prisjeća se. No, izraelski vojnik ih je ubrzo natjerao da bace listove i odu.

U izbjegličkom kampu Jenin Hammad je izgradila dom i živjela blizu djece i unučadi, misleći da su se konačno stabilizovali. „Nismo očekivali da će nam se ovo dogoditi drugi put. Mislili smo da je Nakba završila, ali doživjeli smo novu Nakbu“, kaže.

Opisuje prve dane operacije kao najteže: porodice su bježale više puta dok su iznad njih odjekivali granatiranja, dronovi i avioni. „Nosili smo djecu dok su spavala. Ljudi su spavali u automobilima ili kod rodbine. Zvuk granatiranja plašio je najmlađe – bili su u panici“, dodaje.

Danas živi sama u maloj sobi za raseljene. Njenih osam sinova i četiri kćerke rasuti su po različitim mjestima, baš kao što su 1948. bile rasute njene rođake. „Tokom prve Nakbe naša porodica i rodbina bili su rasuti. Danas su i moja djeca i unučad rasuti“, govori.

Ono što se dešava u Jeninu, smatra, samo je nastavak palestinske Nakbe koja traje decenijama. „Naše posljednje utočište bio je kamp Jenin. Toliko smo se trudili da tamo izgradimo živote – a sve smo izgubili u nekoliko mjeseci“, kaže.

I pored svega, Hammad i dalje sanja povratak. „Želimo se vratiti u kamp, popraviti ga i obnoviti, i da se svi vrate svojim porodicama. Kamp nam je drag, ali naši korijeni su u al-Sindiyani. Nadamo se da će nam Bog omogućiti da se jednog dana vratimo na zemlju naših predaka.“

„Vjerovali smo da naša djeca i unučad neće doživjeti ono što smo mi doživjeli, ali izgleda da Nakba traje do danas“, zaključuje ova starica, dok na Zapadnoj obali i dalje traju izraelske vojne operacije. Od oktobra 2023. godine, prema palestinskim podacima, ubijeno je 1.155 Palestinaca, ranjeno oko 11.750, a uhapšeno skoro 22.000 ljudi.