U Singapuru je odbijen zahtjev oca koji je želio da sud naredi njegovoj bivšoj supruzi da njihovo dvoje djece odvede u crkveni kamp. Sudac Kow Keng Siong istaknuo je da sud ne treba procjenjivati koji roditelj ima pravo na vjersko opredjeljenje djece. Prema njegovim riječima, u porodičnim sporovima koji se tiču vjere, identiteta i savjesti, suzdržanost je često mudriji izbor. Naglasio je da to ne sprječava oca da svoju vjeru dijeli s djecom tokom svog vremena provedenog s njima.

Bivši supružnici dobili su privremenu presudu o razvodu u januaru 2025. godine. Imaju sina rođenog 2016. i kćerku rođenu godinu kasnije, oboje kršteni i upisani u kršćanske škole, a majka ima starateljstvo. Otac je tražio sudsku naredbu kojom bi se majka obavezala da djecu odvede na četverodnevni kamp, da ih svakodnevno vozi i da snosi polovinu troškova prijave i kampa. Majka se usprotivila. Otac je tvrdio da bi djeca imala koristi od kampa zbog vjerskog razvoja i zdravih aktivnosti, te da majka od maja 2024. ometa njihovo kršćansko obrazovanje. Majka je negirala optužbe, navodeći da su neke aktivnosti propuštene zbog školskog rasporeda. Smatrala je da je odluka o pohađanju kampa u njenoj nadležnosti kao staratelja, te da bi je sudska naredba prisilila na nešto što smatra neprimjerenim. Dodatno je izrazila zabrinutost za mentalno zdravlje sina, koji je nedavno ispoljio suicidalne misli i osjećao stres zbog kampa, a i kćerka nije željela ići. Otac je kasnije proširio zahtjev na još 12 crkvenih događaja i sedmičnu misu, uz traženje fotografskih dokaza s vremenskom oznakom, ali sudac to nije uzeo u obzir.

Sudac Kow je postavio ključno pitanje: kada bi sud trebao koristiti prisilne ovlasti da natjera roditelja da omogući djetetu sudjelovanje u vjerskoj aktivnosti protivno volji drugog roditelja? Istaknuo je dva principa – dobrobit djece, koja uključuje vjersko i emocionalno blagostanje, te sudsku suzdržanost pri donošenju prinudnih naredbi. Prema njegovim riječima, nije svaki roditeljski nesporazum potrebno rješavati sudskim putem, posebno kada su u pitanju vjerska pitanja. Sud nije namijenjen za mikroupravljanje životom djeteta niti za zamjenu roditelja u svakodnevnim odlukama. Sudac je naglasio da sud nije opremljen da odlučuje čije vjerske preferencije trebaju prevladati, te da u takvim stvarima često nema jasno ispravnog ili pogrešnog odgovora. Otac nije uspio uvjeriti sud da su njegove naredbe neophodne. Samo zato što aktivnost može koristiti djetetu ne znači da sud automatski treba intervenirati. Predložene naredbe ocijenjene su kao pretjerano nametljive i kao pokušaj nametanja vlastitog viđenja roditeljstva drugoj strani. Nije bilo dokaza da bi izostanak djece s kampa ugrozio njihovu dobrobit, niti da majka pokušava izbrisati njihov kršćanski identitet, s obzirom da su i dalje upisana u kršćanske škole. Sudac je prihvatio da je majčina odluka utemeljena na dobrobiti djece. Istaknuo je da suzdržanost suda ne znači ravnodušnost prema vjeri, već priznanje dubljeg principa – bez jasnog dokaza o šteti, zakon ne treba prisiljavati roditelja da omogući vjerske izbore drugog roditelja. Otac i dalje može dijeliti svoju vjeru s djecom u svom vremenu, vodeći računa o njihovoj dobrobiti i željama.