Drugi maj 1992. godine ostao je urezan kao jedan od najpresudnijih dana u odbrani Sarajeva i cijele Bosne i Hercegovine, kada su se vodile žestoke borbe na Skenderiji.

Tadašnje jedinice JNA pokušale su da zauzmu zgradu Predsjedništva, a vatra je zahvatila tramvaje, Glavnu poštu na Obali, dok su granate padale po Titovoj ulici, a na ulicama su se zatekli brojni građani.

Prof. dr. Ismet Gavrankapetanović, danas direktor Opće bolnice „Prim. dr. Abdulah Nakaš“, tada je bio mladi ljekar na Ortopediji Kliničkog centra u Sarajevu i upravo je imao dežurstvo.

„Taj 2. maj ostat će urezan u moje sjećanje dok god budem živ. Te slike nikada neće izblijediti. Kako vrijeme prolazi, ne zaboravljam detalje – naprotiv, svakim danom prisjećam se sve više. I neka je tako, jer nikada ne smijemo zaboraviti ni 2. maj ni agresiju na Bosnu i Hercegovinu“, kazao je dr. Gavrankapetanović.

Prije rata je na Koševu radilo 40 ortopeda i 40 traumatologa, a do kraja rata ostalo ih je tek dvadesetak, jer je veliki broj hirurga napustio bolnicu u samo nekoliko dana.

„Iza sebe sam tada imao četiri ili pet godina iskustva na hirurgiji. To je period kada imate snagu i znanje, ali vas zbunjuje sve ono što se dešava oko vas. Iz dana u dan kolega je bilo sve manje, a ranjenih sve više. Bolnica je bila prepuna“, prisjeća se Gavrankapetanović.

Radilo se u smjenama od po tri ljekara, no kada bi broj ranjenih naglo porastao, dolazili su svi koji su bili u mogućnosti, a to je, kako kaže, bio onaj istinski duh Sarajeva.

Do 11 sati tog 2. maja bilo je relativno mirno, uz povremene detonacije, a onda je uslijedio potpuni haos – u vrlo kratkom roku primili su 118 povrijeđenih, a najveći teret podnijele su Traumatologija i Ortopedija.

„U prijemnoj ambulanti sa mnom je radila sestra Emilija. Pogledali smo se kada je odjednom pristigao toliki broj ranjenih, dok je i sama klinika bila pod granatama. Imao sam osjećaj kao da radimo u pokretnoj sobi – sve se neprestano treslo. Kao zemljotres koji ne prestaje“, priča dr. Gavrankapetanović.

Među ranjenima je bio i mladić povrijeđen kod kina Radnik, a tada je prvi put vidio razornu snagu blastpovrede – povrede nastale usljed eksplozivnog udara, bez vidljive vanjske rane, uz krvarenje iz nosa i ušiju.

Medicinsko osoblje radilo je bez prestanka, a predvečer su se operacione sale nakratko smirile, no narednih dana u bolnicu je svakodnevno pristizalo između 30 i 40 ranjenih, uz potpuni nedostatak struje, vode, lijekova i osnovne medicinske opreme.

„Na studiju učite tehnike, učite kako pomoći pacijentu. Ali niko vas ne može pripremiti za situaciju u kojoj imate stotinu teško ranjenih ljudi, djecu među njima, otkinute dijelove tijela, a vi morate ostati profesionalni. Trudite se, jer tako najbolje pomažete, ali ne možete ostati emotivno isključeni. Sve vaše je tu, sve se događa pred vašim očima“, navodi Gavrankapetanović.

Ističe da su građane Sarajeva liječili ne samo medicinski nego i srcem, te da je upravo ta količina ljubavi pomagala u uslovima u kojima nisu imali lijekove, dovoljno krvi, fikšatore, svjetlo, pa čak ni vode.

Iskustvo ratne hirurgije iz Sarajeva postalo je predmet stručnih analiza i predavanja širom svijeta – Gavrankapetanović i njegove kolege prenosili su ga na međunarodnim kongresima, gdje su nailazili na duboko poštovanje.

Na jednom predavanju u Edinburghu, uz dr. Šukriju Đozića, predstavio je iskustva, a predsjedavajući ih je zamolio da sjednu na binu na mjesta rezervisana za najuglednije goste, uz poruku: „Ismete, nemoj imati tremu. Samo se sjeti šta smo preživjeli“.

Slična priznanja stizala su i iz Heidelberga, Praga i Bolognae, a posebno mu je ostala u sjećanju rečenica jednog uglednog evropskog ortopeda: „Dok smo mi mirno spavali i živjeli svoje živote, vi ste u Sarajevu čuvali čast ortopedije i čast hirurške profesije, liječeći ljude u nemogućim uslovima“.

Jedan od najpotresnijih trenutaka dogodio se na dječijem odjeljenju Ortopedije – nakon što su operisali dvoje ranjene djece i smjestili ih u sobu, granata je eksplodirala na drvetu ispred odjeljenja, ponovo ranivši djecu i dvije medicinske sestre, a Gavrankapetanović ih je morao ponovo operisati.

„Na takve situacije ne možete se pripremiti. Ne postoji škola koja vas može naučiti kako operisati dok granate padaju oko vas“, navodi Gavrankapetanović.

Danas, s vremenske distance, na te godine gleda s tugom i ponosom, ističući da su te četiri ratne godine bile najvrednije u njegovom životu, jer su mu pružile priliku da pomogne ljudima na način koji ne doživi svako.

„Mi smo imali sreću da smo učili od velikih učitelja. Kao što je rekao Newton: “Vidio sam dalje zato što sam stajao na ramenima divova.” A Hipokrat: ‘Samo rat može roditi hirurga’“, kazao je prof. dr. Ismet Gavrankapetanović.