Pozivni brojevi država su poput poštanskih kodova za cijelu planetu, a sistem koji je osmislila Međunarodna telekomunikacijska unija (ITU) iz Ženeve još šezdesetih godina prošlog vijeka i danas besprijekorno funkcioniše. Bez ovih jedinstvenih prefiksa, nijedan međunarodni poziv ne bi stigao na pravu destinaciju.

Evropska priča i praznina +384

Evropa zauzima dvije zone, treću i četvrtu. U zoni 3 nalaze se sve države nastale raspadom bivše Jugoslavije. Nekadašnji pozivni broj +38 pripadao je zajedničkoj državi, a nakon njenog raspada svaka republika je dobila vlastiti kod iz iste skupine: Srbija +381, Crna Gora +382, Kosovo +383, Hrvatska +385, Slovenija +386, Bosna i Hercegovina +387, a Sjeverna Makedonija +389.

Međutim, pažljivi posmatrač će primijetiti da broj +384 ostaje nedodijeljen, poput praznog stana u telefonskoj zgradi koji čeka novog stanara. Ova praznina je posljedica istorijskih okolnosti i do danas nije popunjena.

Geografski paradoksi i budućnost sistema

Sistem pozivnih brojeva ponekad prkosi geografskoj logici. Na primjer, Aruba (+297) se nalazi u Južnoj Americi, ali je smještena u zoni 2 namijenjenoj Africi jer u latinoameričkoj zoni 5 nije bilo mjesta. Slično, Farska Ostrva (+298) i Grenland (+299), koji se nalaze u sjevernom Atlantiku, također dijele zonu sa afričkim državama.

Prema podacima ITU-a, danas u svijetu postoji više od osam milijardi mobilnih pretplata, a svaki od tih brojeva počinje pozivnim brojem neke od gotovo 200 država i teritorija. Iako su neki brojevi poput +384 ostali neiskorišteni, sistem ima dovoljno rezervi za buduće države, kao što je pokazao primjer Južnog Sudana koji je dobio +211 tek 2011. godine.