Kako je Rosalind Franklin otkrila tajnu života, a ostala u sjeni: Slučaj DNK i nepriznatog genija
Podijeli vijest
Godine 1953. svijet je bio svjedok jednog od najvećih naučnih otkrića u historiji: strukture DNK, deoksiribonukleinske kiseline, nositelja genetskih informacija. James Watson i Francis Crick, zajedno sa Mauriceom Wilkinsom, dobili su Nobelovu nagradu za medicinu 1962. godine za ovo revolucionarno otkriće. Međutim, ime koje se često izostavlja iz ove priče je Rosalind Franklin, hemičarka i rendgenska kristalografkinja čiji su radovi bili ključni za razumijevanje strukture DNK. Njena priča je priča o briljantnosti, upornosti, ali i o nepravdi i prešućivanju u svijetu nauke.
Rosalind Elsie Franklin rođena je u Londonu 1920. godine u uglednoj jevrejskoj obitelji. Od malih nogu pokazivala je izuzetan interes za nauku i akademski uspjeh. Diplomirala je fizikalnu hemiju na Newnham Collegeu, Cambridge, 1941. godine, a doktorirala je 1945. godine na Cambridgeu. Nakon poslijediplomskog rada u Parizu, gdje je usavršila svoje vještine u rendgenskoj kristalografiji, 1951. godine pridružila se laboratoriju Johna Randalla na King's Collegeu u Londonu. Tamo je dobila zadatak da istraži strukturu DNK.
Fotografija 51
Franklin je, koristeći rendgensku kristalografiju, uspjela dobiti izuzetno jasne slike DNK. Njena najpoznatija slika, poznata kao ‘Fotografija 51’, snimljena u maju 1952. godine, pružila je ključne informacije o strukturi DNK. Ova slika je jasno pokazala da je DNK spiralna struktura, a također je otkrila i neke važne detalje o dimenzijama i obliku spirale. Franklin je bila izuzetno pažljiva i metodična u svom radu, te je pažljivo analizirala svoje podatke prije nego što je donijela bilo kakve zaključke.
Međutim, bez njenog znanja, Maurice Wilkins, njen kolega u laboratoriju, pokazao je Fotografiju 51 Jamesu Watsonu i Francisu Cricku, koji su radili na istom problemu na Univerzitetu u Cambridgeu. Watson i Crick su odmah shvatili važnost ove slike i iskoristili su je kao ključni dokaz za izgradnju svog modela DNK dvostruke spirale. Bez Fotografije 51, malo je vjerovatno da bi Watson i Crick uspjeli tako brzo doći do svog otkrića.
Nepriznati doprinos
Watson i Crick su objavili svoj model DNK dvostruke spirale u časopisu Nature 1953. godine. U svom radu su spomenuli Franklin i Wilkinsa, ali nisu u potpunosti priznali važnost njenog doprinosa. Franklin je također objavila svoj rad u istom broju Naturea, ali njen rad je bio predstavljen kao potpora modelu Watsona i Cricka, a ne kao samostalno otkriće. Mnogi smatraju da je ovo bio veliki propust i da je Franklin trebala dobiti mnogo veće priznanje za svoj rad.
Važno je napomenuti da je Franklin, osim Fotografije 51, također dala i druge važne doprinose razumijevanju strukture DNK. Ona je bila ta koja je prva otkrila da DNK postoji u dvije različite forme, A i B, ovisno o vlažnosti. Također je bila izuzetno vješta u interpretaciji rendgenskih difrakcijskih uzoraka, što je bio ključni faktor u njenom uspjehu.
Rana smrt i naslijeđe
Nažalost, Rosalind Franklin nije doživjela da dobije zasluženo priznanje za svoj rad. Umrla je od raka jajnika 1958. godine, u dobi od samo 37 godina. Četiri godine kasnije, 1962. godine, Watson, Crick i Wilkins dobili su Nobelovu nagradu za medicinu za otkriće strukture DNK. Nobelova nagrada se ne dodjeljuje posthumno, što je dodatno doprinijelo tome da Franklin nikada nije dobila priznanje koje je zaslužila.
Iako nije dobila Nobelovu nagradu, Rosalind Franklin je posthumno dobila sve veće priznanje za svoj doprinos otkriću strukture DNK. Njena priča je postala simbol borbe žena u nauci i podsjetnik na važnost priznavanja doprinosa svih naučnika, bez obzira na spol. Danas se Rosalind Franklin smatra jednim od najvažnijih naučnika 20. stoljeća, a njeno naslijeđe nastavlja inspirirati nove generacije naučnika.
Ispravljanje historije
U posljednjih nekoliko desetljeća, mnogi su se zalagali za ispravljanje historije i davanje Rosalind Franklin zasluženo mjesto u priči o otkriću strukture DNK. Brojne knjige, članci i dokumentarni filmovi su posvećeni njenom životu i radu. Njena priča je postala dio nastavnih planova i programa u mnogim školama i univerzitetima širom svijeta. Iako nikada neće dobiti Nobelovu nagradu, njeno ime će zauvijek biti povezano s jednim od najvećih naučnih otkrića u historiji.
Priča o Rosalind Franklin je podsjetnik da nauka nije uvijek pravedna i da se doprinosi pojedinaca ponekad mogu zanemariti ili prešutjeti. Međutim, istina uvijek pronađe svoj put, a naslijeđe Rosalind Franklin nastavlja živjeti i inspirirati nove generacije naučnika da slijede svoje snove i da se bore za ono u što vjeruju. Njena upornost, briljantnost i posvećenost nauci su primjer svima nama.
