Veza između načina ishrane i hroničnih bolesti predstavlja složenu slagalicu, ali nedavno međunarodno istraživanje usmjerilo se na neočekivani sastojak – običan crni luk. Naučnici sugerišu da naše preferencije u hrani mogu otkriti dublje tajne o zdravlju nego što se dosad mislilo.

Prema rezultatima, osobe koje pokazuju sklonost ka crnom luku imaju manju vjerovatnoću za razvoj dijabetesa tipa 2 i povišenog krvnog pritiska. Ipak, to ne dokazuje da je sam luk zaštitan, već nagovještava da bi ukusne sklonosti mogle biti povezane sa zdravstvenim ishodima.

Istraživanje je analiziralo podatke o zdravlju i genetici više od 160.000 učesnika starosti od 37 do 73 godine, prikupljenih iz velike britanske biobanke. U obzir su uzeti i genetski markeri i samoprijavljene navike u ishrani.

Tim je identifikovao 96 različitih preferencija prema hrani povezanih s genetskim varijantama, uključujući ukuse za bijeli luk, grejpfrut, hren, vasabi i sklonost dodavanju soli. Jedna posebna povezanost se istakla: sklonost ka crnom luku vezana je za varijantu gena OR2T6, koji učestvuje u radu mirisnih receptora. Ovo otkriće potvrđeno je i na manjoj grupi mlađih ispitanika, prosječne starosti oko 25 godina, što je ojačalo uvjerenje da ovaj gen utiče na prihvatljivost crnog luka.

Velika prepreka u proučavanju veza između hrane i bolesti jeste da se prehrambene navike mijenjaju tokom života; ljudi ne jedu isto sa 25 kao sa 55 godina, a izbore oblikuju bolest, finansije i medicinski savjeti. Kako bi to prevazišli, istraživači su koristili Mendelovu randomizaciju, metod koji se oslanja na genetske varijante umjesto na samoprijavljene navike, kako bi otkrili pouzdanije veze. Ovaj pristup pomaže da se razluči da li prehrambeni faktori zaista utiču na zdravlje ili zdravstvene promjene vode ka promjenama u ishrani.

Kada je gen povezan sa sklonošću ka crnom luku upoređen s bazama podataka o zdravstvenim ishodima, pokazalo se da je povezan s manjim izgledima za visok krvni pritisak i dijabetes tipa 2. Autori ističu da se radi o povezanosti, a ne o dokazanom uzroku – drugim riječima, nije dokazano da će češća konzumacija crnog luka sama po sebi smanjiti rizik. Potrebna su dodatna istraživanja na većim i raznovrsnijim grupama kako bi se potvrdio bilo kakav direktan efekat.

Uprkos ograničenjima, rezultati su intrigantni i naučnici vjeruju da bi geni povezani s ukusom i mirisom mogli postati korisni alati za proučavanje prehrambenih obrazaca. Za razliku od klasičnih upitnika koji se oslanjaju na subjektivno pamćenje, genetski markeri nude stabilniji pokazatelj urođenih sklonosti ka hrani.

Ovo je značajno jer je ishrana ključni faktor u prevenciji hroničnih bolesti, a procjene ukazuju da nezdrava ishrana doprinosi milionima prijevremenih smrti širom svijeta. U ovom istraživanju samo se crni luk izdvojio kao posebno jak kandidat, što naučnici smatraju dobrim znakom da je analiza bila dovoljno rigorozna i da nije proizvela nasumične veze. Dakle, ako volite crni luk, ovo istraživanje vam ne garantuje bolje zdravlje, ali nudi fascinantan trag da individualne preferencije ukusa možda nisu samo stvar navike ili kulture, već signali vrijedni dubljeg proučavanja u kontekstu personalizovane medicine.