Sedamnaestogodišnja Amira iz Sudana drži svog novorođenog sina, ali njena radost je pomiješana s tugom jer dijete nema oca, rodni list niti matični broj. Ona i njena porodica živjeli su u istočnim dijelovima El-Fashera, grada koji je bio pod opsadom paravojnih Snaga za brzu podršku (RSF), koje se od aprila 2023. bore protiv regularne vojske.

El-Fasher je bio posljednje uporište vojske u zapadnom Darfuru, ali je pao u ruke RSF-a i savezničkih arapskih milicija u oktobru prošle godine, nakon 18 mjeseci borbi. Za desetine hiljada civila zarobljenih u gradu, situacija je bila katastrofalna, uz stalno bombardovanje, sukobe i ozbiljnu nestašicu hrane.

Početkom 2025. godine, Amira i njena porodica odlučili su pobjeći u potrazi za sigurnijim mjestom. Dok su se kretali cestom jugozapadno od grada, oteli su je trojica naoružanih pripadnika RSF-a. “Vezali su mi oči i odveli me u područje Tabita, južno od El-Fashera”, ispričala je.

Dva mjeseca bila sam zaključana u sobi i svaki dan me jedan od njih naizmjence silovao”, rekla je tihim glasom. Nakon nekoliko sedmica u zatočeništvu, shvatila je da je trudna i teško se razboljela. Amira kaže da su je muškarci, kad su je se htjeli riješiti, ostavili blizu mjesta gdje su je i oteli.

Uz pomoć drugih ljudi koji su bježali iz El-Fashera, prebačena je na liječenje. Nekoliko mjeseci kasnije rodila je u bolnici kojom upravlja International Medical Corps, u humanitarnom središtu izvan kontrole RSF-a. Tamo joj je pomogla sudanska humanitarna organizacija Nada, koja je uspjela pronaći i njezinu porodicu.

Svi su se smjestili u kampu u kojem su utočište potražile stotine hiljada ljudi iz El-Fashera. Iako im je ponovni susret donio olakšanje, porodica se i dalje suočava s problemima. Osam mjeseci nakon porođaja, Amira još uvijek ne može prijaviti rođenje sina.

“Čak i za potvrdu o rođenju iz bolnice trebaju podaci koji ne postoje”, kaže Amira i objašnjava da ne može dati nikakve detalje o djetetovom ocu. Bez toga ne može dobiti službeno priznanje djetetovog pravnog identiteta. “Ne mogu ga vakcinisati ni upisati u vrtić ili školu”, dodaje.

“Bojim se za njegovu budućnost jer uopšte nije upisan u knjige. Moja ekonomska situacija je jako teška i ne mogu mu priuštiti liječenje. Ne smijem ni ići raditi jer se bojim da ću opet biti izložena nasilju”, govori ona.

Prema navodima organizacije Nada, Amirina priča nije izolovan slučaj, već stvarnost koja se ponavlja u svim ratnim zonama diljem Sudana. Abu Bakr Yousif Yaqoub, direktor programa zaštite u Nadi, objašnjava da se mnoga djeca rađaju u složenim okolnostima, često bez znanja o ocu, pa se njihovo rođenje ne može registrovati.

“Za prijavu djeteta potrebni su podaci o identitetu, matični broj i rodni list. Kada je otac odsutan ili nepoznat, to postaje izuzetno teško”, rekao je za BBC iz El-Fashera. Dodaje kako je majka često sama, a ponekad je i sama dijete kojem je potrebna njega, što joj ograničava mogućnost brige o bebi.

“Postoje i zdravstveni izazovi jer se ne prate obavezna vakcinisanja, koja počinju rođenjem i nastavljaju se kroz prve godine djetetovog života.” Upozorava da ova situacija ne utječe samo na prve godine života, nego i na buduće obrazovanje, a kasnije na mogućnost putovanja ili dobivanja službenih dokumenata.

Teško je doći do podataka o broju djece rođene kao posljedica silovanja u Sudanu. Shaza Ahmed, glavna direktorica Nade, kaže da je razlog tome društvena stigma, zbog koje se stvarni brojevi ne bilježe. “Žene koje dožive takve napade ne osjećaju se ugodno prijaviti ih”, rekla je za BBC iz Port Sudana.

“Nažalost, većina majki te djece i same su djeca, djevojčice mlađe od 18 godina. Zbog toga ne mogu same donijeti odluku o odlasku na sud ili policiju jer im je potrebna pratnja skrbnika”, dodala je. Ističe da u 90 posto slučajeva koje je njezina organizacija zabilježila, porodice odbijaju dopustiti službenu prijavu seksualnog napada koji je doveo do trudnoće.

“Kao Sudanka, najviše se bojim da se suočavamo s cijelom generacijom koja će živjeti pod stigmom, u opasnosti i strahu. Ta djeca neće imati poštovanje društva, njihova dobrobit neće biti zaštićena, a povrh svega, neće imati pristup uslugama ni svojim pravima”, kaže Ahmed.

Smatra da se prema njima ne odnosi kao prema “potpunim ljudskim bićima”, iako sudanski zakon djeci jamči pravo na identitet. Sudanska advokatica Majida Idris objašnjava da Zakon o djetetu iz 2010. dozvoljava upis djece rođene izvan braka.

Proces, međutim, ovisi o tome je li majka spremna podnijeti prijavu o napadu. Nakon prijave, slučaj se šalje socijalnoj službi radi dokumentacije, a zatim matičnom uredu, gdje se dijete upisuje pod majčinim prezimenom i dobiva puno zakonsko ime.

Ipak, Idris kaže da je stvarnost u ratu potpuno drugačija, posebno u Darfuru. Tamo je sukob doveo do kolapsa javnih službi i zatvaranja matičnih ureda, zbog čega su hiljade djece ostale neupisane. “Nedostatak dokumenata ne znači samo nedostatak papira, to znači uskraćivanje prava na obrazovanje, zdravstvenu njega i pravno priznanje”, rekla je za BBC.

Advokatica smatra da je nužno ponovno aktivirati matične urede u dostupnim područjima i pojačati pravne napore kako bi djeca ostvarila svoje pravo na identitet. Amira i njezino dijete i dalje su u Darfuru, zarobljeni u administrativnom vakuumu. Njezina majka priznaje da je brine što unuk nema dokumente, ali porodica je prije svega zahvalna što su se ponovno našli.

Amira je dobila i psihološku pomoć u organizaciji Nada, što je porodici velika utjeha. “Bila sam izvan sebe od brige dok je nisam pronašla. Nisam ni jela ni pila”, rekla je Amirina majka. “Naš ponovni susret bio je poput Božjeg čuda. To što je naša kći ponovno s nama dar je i blagoslov na kojem ne možemo dovoljno zahvaliti”, zaključila je.