Odbrambeni sporazum koji su Saudijska Arabija, Turska i Pakistan potpisali 7. augusta u Meki mogao bi prerasti okvir političke saradnje i postati temelj nove regionalne sigurnosne arhitekture. Dokument predviđa da se napad na jednu od tri države tretira kao napad na sve članice, uz snažnije povezivanje njihovih odbrambenih kapaciteta.

Autor analize Rashed M. Aba-Namay, predsjednik Nacionalnog pravnog centra u Rijadu, ocjenjuje da značaj sporazuma neće zavisiti samo od njegovih političkih poruka. Za stvarnu snagu saveza bit će presudni operativni detalji, uključujući način donošenja odluka, zajedničko komandovanje, obuku, standarde i sposobnost brzog odgovora u kriznim situacijama.

Potpisivanje u Meki nosi snažnu simboliku jer je riječ o duhovnom centru islamskog svijeta, ali bi bilo preuranjeno ovaj aranžman odmah opisivati kao “islamski NATO”. Njegova vrijednost bit će jasna tek nakon uspostavljanja institucija koje mogu pretvoriti političku obavezu u funkcionalnu saradnju.

Tri države u potencijalni savez unose različite, ali međusobno dopunjujuće prednosti. Saudijska Arabija raspolaže velikim finansijskim i energetskim resursima, političkim utjecajem, lukama na Crvenom moru i u Perzijskom zaljevu te položajem između Azije, Afrike i Evrope. Turska donosi iskusne oružane snage, razvijenu odbrambenu industriju i pristup Sredozemlju, Crnom moru i evropskom tržištu. Pakistan doprinosi velikim ljudskim i vojnim kapacitetima, odbrambenom proizvodnjom i nuklearnim arsenalom.

Ipak, pakistansko nuklearno oružje samo po sebi ne znači da sporazum uključuje zajednički nuklearni kišobran. U javno dostupnom tekstu takva obaveza nije navedena, zbog čega bi bilo kakva drugačija interpretacija stvarala opasnu nejasnoću. Odvraćanje se, kako se navodi u analizi, mora zasnivati na jasno iskazanoj političkoj volji i stvarnim sposobnostima.

Od odbrane do ekonomije

Najveći potencijal sporazuma mogao bi se otvoriti kroz povezivanje sigurnosne i ekonomske saradnje. Umjesto da se partnerstvo ograniči na kupovinu oružja i vojne vježbe, tri zemlje bi mogle razvijati zajedničke istraživačke projekte, proizvodnju odbrambene opreme, transfer tehnologije i usklađene lance snabdijevanja. Takav model smanjio bi zavisnost od uvoza i povećao domaće industrijske kapacitete.

U toj viziji Turska ima ulogu ključne poveznice. Njena geografska pozicija spaja Mediteran, Crno more, Kavkaz, Centralnu Aziju i Evropu. Pakistanske luke Karachi i Gwadar mogle bi biti povezane sa saudijskim lukama, nakon čega bi roba preko cestovne, željezničke i logističke infrastrukture putovala prema Jordanu, Siriji, Turskoj i evropskim tržištima.

Takva mreža ne bi nužno bila konkurencija Kinesko-pakistanskom ekonomskom koridoru niti inicijativi Pojas i put. Naprotiv, mogla bi predstavljati dopunski pravac koji bi državama u regionu omogućio veću stratešku samostalnost i smanjio rizik oslanjanja na jednu tranzitnu rutu.

Postojeća željeznička veza Istanbul–Teheran–Islamabad zasad nije postala pouzdan trgovinski koridor zbog infrastrukturnih ograničenja, različitih pravila, političkih rizika i operativnih prepreka. Multimodalni sistem, koji bi kombinovao pomorski, cestovni, željeznički, energetski i digitalni saobraćaj, mogao bi ponuditi fleksibilniju alternativu.

Jordan i Sirija u tom bi projektu imali važnu geografsku ulogu. Jordan povezuje sjever Saudijske Arabije s Levantom, dok Sirija predstavlja prirodan prolaz prema Turskoj i istočnom Mediteranu. Stabilizacija Sirije, jačanje njenih institucija i obnova infrastrukture mogli bi otvoriti prostor za nove trgovinske i investicijske projekte u cijelom regionu.

Institucije odlučuju o uspjehu

Ideja o obnovi Hidžaz željeznice također bi mogla dobiti savremeno značenje. Ne bi se radilo o prostom vraćanju stare trase, već o stvaranju širokog koridora koji bi povezivao Istanbul, Damask, Aman i Hidžaz kroz brze željeznice, autoceste, logističke centre, energetske vodove i optičke mreže.

Sličan pristup mogao bi biti primijenjen i na historijski koridor TAPLINE-a. Obnova starog naftovoda vjerovatno nije realna zbog tehničkih, ekoloških, finansijskih i sigurnosnih izazova, ali bi njegova trasa mogla poslužiti za nove naftovode, gasovode ili vodonične cjevovode, kao i za elektroenergetske i transportne veze. Time bi Saudijska Arabija dobila dodatni pravac prema Mediteranu, dok bi Jordan i Sirija mogli ostvarivati tranzitne i industrijske koristi.

Ovakva saradnja ne bi trebala prerasti u zatvoreni blok. Turska je članica NATO-a i snažno je povezana s istočnim i zapadnim ekonomijama, Saudijska Arabija razvija odnose sa Sjedinjenim Američkim Državama, Evropom, Kinom i Indijom, dok Pakistan održava višesmjernu vanjsku politiku. Sporazum bi zato mogao ojačati pregovaračku poziciju tri države bez prisiljavanja na izbor između velikih geopolitičkih centara.

Za dugoročan uspjeh bit će potrebni zajedničko odbrambeno vijeće, centar za rano upozoravanje i procjenu rizika, redovne vježbe u zračnom, pomorskom, raketnom i sajber domenu te programi zajedničke proizvodnje. Ekonomski dio zahtijevao bi investicijski fond, jednostavnije carinske procedure, lakši protok kapitala i kvalificirane radne snage te precizan plan povezivanja luka, željeznica, energetskih i digitalnih mreža.

Vojni savezi koji nastaju samo kao odgovor na kratkoročne prijetnje često su nestabilni. Partnerstva oslonjena na zajedničke ekonomske interese, industriju i tehnološki razvoj imaju veće šanse da opstanu. Ako Saudijska Arabija, Turska i Pakistan uspiju izgraditi takve mehanizme, sporazum iz Meke mogao bi postati osnova otvorenog regionalnog poretka koji štiti njihove interese i istovremeno podstiče dugoročnu stabilnost.