Petnaest godina nakon pada režima Muammara Gaddafija, suprotstavljene političke strukture u Libiji prvi put pokazuju spremnost da sarađuju, iako su duboke podjele i dalje prisutne.

U aprilu su parlamenti na istoku i zapadu zemlje usaglasili budžet vrijedan 190 milijardi dinara, odnosno gotovo 30 milijardi dolara. Dogovor, postignut uz podršku Sjedinjenih Američkih Država, predstavlja rijedak primjer zajedničkog djelovanja institucija koje su godinama funkcionisale kao odvojeni centri vlasti.

Pad Tripolija u augustu 2011. godine, nakon pobune protiv Gaddafija, otvorio je dugotrajan period političkog vakuuma, sukoba i neuspjelih pokušaja održavanja izbora. Demonstracije koje su počele ranije te godine vlasti su nasilno ugušile, nakon čega je uslijedio oružani ustanak u više gradova, predvođen Benghazijem. Pobunjenici su potom pokrenuli napad na Tripoli, a Gaddafi je pobjegao iz glavnog grada i izgubio vlast.

Nacionalno prijelazno vijeće, koje je vodilo pobunu, obećalo je da će upravljati zemljom samo do izbora parlamenta. Na glasanju održanom u julu 2012. godine učestvovalo je približno 1,76 miliona građana, a vlast je mirno prešla na pobjednike. To je bio prvi, ali i posljednji put da su libijski izbori završeni mirnom tranzicijom vlasti.

Politički sistem ubrzo se ponovo raspao. U maju 2014. godine Khalifa Haftar, nekadašnji Gaddafijev general, pokrenuo je ono što je nazvao “antiterorističkom kampanjom” protiv oružanih grupa u Benghaziju. Istovremeno su njegove snage napale parlament u Tripoliju.

Na izborima održanim u junu iste godine glasalo je svega 630.000 od 1,5 miliona registrovanih birača, dok birališta u pojedinim gradovima nisu ni otvorena. Rezultate je osporio parlament kojem je isticao mandat, a novoizabrani zastupnici preselili su se na istok zemlje, gdje su imali podršku Haftarovih snaga i formirali parlament sa sjedištem u Tobruku.

Od rata do ograničene saradnje

Libija je tako dobila dvije suprotstavljene vlasti. Mirovni sporazum Ujedinjenih nacija iz 2015. godine nije ukinuo nijedan od dva parlamenta, već je uspostavio Vladu nacionalnog sporazuma, jedinu administraciju koju je priznavala međunarodna zajednica. Sukobi su ipak nastavljeni, uključujući i ofanzivu Haftarovih snaga na Tripoli 2019. godine. Prekid vatre postignut je naredne godine.

Novi proces pod okriljem UN-a doveo je 2021. godine Abdul Hamida Dbeibaha na funkciju privremenog premijera Vlade nacionalnog jedinstva. Njegov mandat trebao je trajati do izbora zakazanih za decembar te godine, a Dbeibah nije smio biti kandidat. Ipak, nakon što su izbori otkazani samo dva dana prije glasanja, on je odbio odstupiti. Skoro tri miliona Libijaca bilo je registrovano za izbore, ali je izborni proces zaustavljen zbog sporova oko kandidatura i pravnog okvira.

Istočni parlament od 2022. godine podržava konkurentsku administraciju, dok svi ključni akteri javno tvrde da žele izbore. Neslaganja se odnose na to ko smije učestvovati, kako bi glasanje trebalo biti organizovano i kakve bi ovlasti imala buduća vlada. Administracija predsjednika SAD-a Donalda Trumpa pokušala je približiti dvije strane, ali pregovori su zapeli.

Uprkos političkom zastoju, u aprilu su vojnici povezani s istočnim i zapadnim strukturama prvi put nakon više od deset godina zajedno učestvovali u vojnoj vježbi u Sirteu, nedaleko od linije primirja. Događaj je nadgledao Saddam Haftar, sin Khalife Haftara, dok je potez podržao i zamjenik ministra odbrane iz Tripolija Abdel Salaam Zoubi.

Istovremeno, nasilje unutar pojedinačnih tabora nije prestalo. Prošle godine u Tripoliju je ubijen Abdul Ghani al-Kikli, poznat kao Ghnewa, komandant milicije koji je obavljao i zvaničnu sigurnosnu funkciju. Prošle sedmice u Benghaziju je poginuo Fawzi al-Mansouri, šef Haftarove vojne obavještajne službe, nakon eksplozije bombe postavljene na njegov automobil. Odgovornost za ubistva nije preuzela nijedna grupa, ali događaji ukazuju na sve veće sukobe unutar samih administracija.

Nafta, glavni izvor prihoda Libije, godinama je bila sredstvo političkog pritiska. Zatvaranjem luka i naftnih polja suprotstavljene grupe pokušavale su iznuditi ustupke, što je samo tokom tri godine zemlji donijelo više od 160 milijardi dolara direktnih i indirektnih gubitaka. Haftarova blokada iz 2020. godine prouzrokovala je gotovo 10 milijardi dolara štete, a nova zatvaranja uslijedila su 2022. i 2024. godine.

Takva ekonomska ucjena u međuvremenu je uglavnom zaustavljena. Kompanija Arkenu postala je prva privatna firma koja je izvezla libijsku sirovu naftu na osnovu dogovora političara i vojnih komandanta iz suprotstavljenih tabora, postignutog u Abu Dhabiju. Sporazum je kasnije raskinut nakon pitanja UN-ovih istražitelja o vlasništvu i raspodjeli prihoda, ali je pokazao da rivalske strane mogu pronaći zajednički interes kada je riječ o prihodima od nafte.

Libija, iako ima najveće rezerve nafte u Africi, gotovo da nema vlastitu preradu. Najveća rafinerija ne radi od 2013. godine, pa zemlja izvozi sirovu naftu, uvozi gorivo i potom ga subvencionira. Razlika u cijeni podstiče krijumčarenje prema susjednim državama.

Ovogodišnji nestanci struje dodatno su pogoršali stanje, jer su prekidi ugrozili vodosnabdijevanje, bankarske usluge i telekomunikacije te izazvali proteste u Tripoliju. Vrijednost dinara pala je sa 1,3 za jedan dolar 2011. godine na više od devet dinara na paralelnom tržištu, što je snažno opteretilo domaćinstva.

Institucije koje su trebale biti privremene postale su temelji suprotstavljenih država. Ipak, nakon tri rata, građani nemaju želju za novim sukobom. Libijski rivali naučili su pregovarati o novcu i resursima bez konačnog političkog sporazuma, ali tek treba vidjeti mogu li takvu saradnju proširiti i na pitanje vlasti.