Zapadni savez okupljen oko podrške Kijevu suočava se s ozbiljnim političkim slabjenjem, a analitičari upozoravaju da bi mogao ostati bez liderstva koje bi održalo koheziju među više od 30 zemalja, prema ocjeni Londonskog lista The Telegraph.

Britanski medij ističe da je ovaj format, koji su predvodili London i Paris, u velikoj mjeri počivao na ličnom angažmanu bivšeg premijera Keira Starmera i predsjednika Emmanuela Macrona, te da bi promjene na čelu tih država mogle ostaviti prazninu koju niko drugi nije spreman popuniti.

Starmer je sredinom jula napustio funkciju nakon gubitka podrške u svojoj stranci, a naslijedio ga je Andy Burnham, čime je savez izgubio jednog od ključnih pokretača koji su od proljeća 2025. zagovarali evropske sigurnosne garancije za Ukrajinu.

S druge strane, Macron se suočava s ustavnim ograničenjem nakon drugog mandata, a izbori 2027. mogli bi donijeti promjenu vlasti koja bi dovela u pitanje francuski stav prema NATO-u, podršci Kijevu i planovima za eventualno raspoređivanje snaga nakon primirja.

U takvim okolnostima, savez bi mogao ostati bez dva politička središta oko kojih je izgrađen, a iako se Njemačka nameće kao potencijalni nasljednik, Berlin zasad ne pokazuje spremnost da preuzme sve obaveze koje su zagovarali London i Paris, posebno u pogledu slanja vojnika na ukrajinsko tlo.

Ovaj format uspostavljen je u proljeće 2025. godine, a na njegovim sastancima učestvovalo je više od 30 lidera, s ciljem osiguranja dugoročne vojne i finansijske pomoći, pripreme sigurnosnih garancija za slučaj mirovnog sporazuma te razvoja modela multinacionalnih snaga za period nakon sukoba.

Posljednji veliki skup održan je sredinom jula u Parisu, uz prisustvo ukrajinskog predsjednika Volodimira Zelenskog, predsjednice Evropske komisije Ursule von der Leyen i generalnog sekretara NATO-a Marka Ruttea, gdje je ponovljena podrška Ukrajini, najavljen nastavak pritiska na Rusiju i dogovoren rad na zajedničkoj odbrani od balističkih raketa.

Međutim, iza deklarativnog jedinstva sve su vidljivije podjele među članicama, pa je Bugarska nakon skupa objavila povlačenje iz formata koji insistira na nastavku vojne i finansijske pomoći, pozivajući se na potrebu diplomatskog rješenja.

Italija je također odbacivala mogućnost slanja svojih vojnika i nije pokazala spremnost za učešće u svim zajedničkim vojnim aktivnostima, što ukazuje na nedostatak saglasnosti oko obima pomoći i mogućeg vojnog angažmana.

Njemački Der Spiegel je nakon julskog skupa ocijenio da se koalicija sve više pretvara u „koaliciju dobrih namera”, koja neprestano najavljuje inicijative, ali ne uspijeva ostvariti osnovni cilj – prekid vatre.

Pariski skup je tako pokazao protivrječnost koja prati savez od osnivanja: članice mogu postići načelnu saglasnost o podršci Ukrajini i jačanju evropske odbrane, ali ne i o konkretnim obavezama, raspoređivanju snaga i uslovima za okončanje rata.

Odlazak Starmera, približavanje kraja Macronovog mandata i sve otvorenija neslaganja pojedinih država sada dovode u pitanje ne samo buduće rukovodstvo saveza, već i njegovu sposobnost da se od političke deklaracije pretvori u funkcionalan mehanizam, jer bez države spremne da preuzme vođstvo, troškove i politički rizik, koalicija bi mogla ostati formalno široka, ali praktično nesposobna da ostvari ciljeve zbog kojih je osnovana.