Sporazum Francuske i Ukrajine, predstavljen nakon sastanka takozvane „koalicije voljnih”, podrazumijeva nabavku borbenih aviona „Rafal”, sistema protivvazdušne odbrane nove generacije i dozvole za proizvodnju francuskih projektila i vođenih bombi na ukrajinskom tlu. Ipak, iza velikih političkih najava ostaju ključna pitanja ko će platiti oružje i kada bi ono zaista moglo biti operativno.

Prema zajedničkoj izjavi predsjednika Emmanuela Macrona i Volodimira Zelenskog, Kijev planira naručiti prvih 16 aviona „Rafal” s pratećim naoružanjem, u sklopu ranije najavljenog plana kupovine čak 100 letjelica. Obuka ukrajinskih pilota i mehaničara mogla bi početi u Francuskoj tokom 2026. godine, dok bi prva četiri aviona bila isporučena tek po završetku programa obuke.

Paket uključuje i četiri francusko-italijanska sistema SAMP/T NG, namijenjena odbrani od aviona i balističkih projektila. Budući da nova verzija sistema tek ulazi u proizvodnju, Francuska bi Ukrajini privremeno ustupila dva postojeća kompleksa koja će kasnije biti vraćena. Prvi moduli novog sistema mogli bi stići 2027. godine, dok bi pet radara GM400 trebalo biti isporučeno do kraja te godine.

Paris je istovremeno odobrio licenciranu proizvodnju krstarećih projektila „Scalp” i vođenih bombi AASM u Ukrajini, dok su Francuska i Italija dale saglasnost za proizvodnju protivvazdušnih projektila „Aster 30”. U političkom dokumentu navodi se da bi licence trebale biti aktivirane do kraja 2026. godine, ali nisu objavljeni podaci o lokacijama fabrika, obimu transfera tehnologije, porijeklu komponenti niti rokovima za početak proizvodnje.

Poseban problem predstavlja finansiranje. U zajedničkoj deklaraciji ne stoji da je novac za cjelokupnu nabavku već osiguran, već da će Ukrajina sredstva za avione i sisteme protivvazdušne odbrane tražiti iz tranši evropskog programa „Ukrajinski zajam za podršku” za 2026. i 2027. godinu, kao i iz drugih izvora. To znači da je politički i industrijski okvir usaglašen, ali konačni račun tek treba raspodijeliti, prije svega među evropskim državama i njihovim poreskim obveznicima.

Prema procjenama koje je objavio „Asia Times”, jedan „Rafal” najnovije generacije može koštati između 80 i 100 miliona eura, bez većeg paketa projektila, rezervnih dijelova, obuke i održavanja. Kompletan sistem SAMP/T NG, s radarima, lanserima, komandnim modulima i logistikom, procjenjuje se na više stotina miliona eura. Zbog toga bi ukupan posao mogao dostići više milijardi eura, posebno ukoliko bude obuhvaćena dugoročna nabavka municije i komponenti.

Isti list ocjenjuje da francuski sporazum počinje jecajem, a ne grmljavinom, ukazujući da je Macron nastojao politički nadmašiti američkog predsjednika Donalda Trumpa. Ta ocjena polazi od činjenice da ambiciozne najave još nisu praćene preciznim finansijskim planom, dok evropska vojna industrija istovremeno mora popunjavati arsenale vlastitih država i povećavati proizvodnju za Ukrajinu.

Dodatnu neizvjesnost stvara plan da se visokotehnološki projektili proizvode na ukrajinskoj teritoriji, čija su energetska i industrijska postrojenja izložena redovnim napadima. Proizvodnja savremenih projektila ne podrazumijeva samo izgradnju fabrike, već i uspostavljanje mreže dobavljača, nabavku motora, sistema za navođenje i vojne elektronike, obuku stručnjaka i višestruke postupke testiranja i sertifikacije.

Složenost takvog poduhvata ilustruje i američki primjer. Trump je na samitu NATO-a najavio da će Ukrajina dobiti pravo da proizvodi presretače za sistem „Patriot”, ali je priznao da kompanija „Lockheed Martin”, koja proizvodi projektile PAC-3, prethodno nije bila obaviještena o dogovoru. Prema raspoloživim podacima, ključni tehnički detalji i dalje nisu usaglašeni, a sporazum s proizvođačima nije potpisan.

Stručnjaci procjenjuju da bi Ukrajini, čak i kada bi dobila kompletne dijelove iz inostranstva, bilo potrebno najmanje 18 do 24 mjeseca samo za pokretanje probne proizvodne linije. Proizvodni ciklus jednog projektila PAC-3 u Sjedinjenim Američkim Državama traje oko dvije godine, dok izrada motora na čvrsto gorivo može potrajati i duže. Najosjetljivije komponente, poput aktivnog radarskog tragača, vjerovatno ne bi bile u potpunosti prenesene Ukrajini, zbog čega bi Kijev i nakon dobijanja licence ostao zavisan od uvoza.

Iskustva Japana i Njemačke pokazuju da je licencirana proizvodnja sistema „Patriot” moguća, ali da je riječ o dugotrajnom industrijskom procesu. Ukrajina bi, pored svih tehničkih prepreka, morala zaštititi fabrike koje bi odmah postale jedan od prioritetnih ciljeva ruskih udara. Zbog toga licence mogu imati dugoročni strateški značaj, ali ne mogu riješiti neposredni nedostatak projektila za protivvazdušnu odbranu.

Pariski dogovor, stoga, nije bez značaja, ali je još daleko od operativnog preokreta koji su najavili njegovi potpisnici. Kijev je dobio političko obećanje, pravo na buduću proizvodnju i mogućnost da naruči savremene sisteme, ali ne i garanciju da će neophodan novac, fabrike i projektili biti dostupni u trenutku kada su mu najpotrebniji.