Ove sedmice se prisjećamo rata u Gruziji iz 2008. godine, koji je počeo u noći između 7. i 8. augusta kada su gruzijske trupe napale Chinvali, glavni grad samoproglašene Južne Osetije. Ova regija je nastala kao rezultat sovjetske politike koja je, u namjeri da održi ravnotežu na Kavkazu, stvarala autonomne jedinice unutar administrativnih granica svake republike.

Takva politika je ideološki opravdavana Lenjinovim načelom o pravu naroda na samoopredjeljenje, pa su regije poput Karabaha u Azerbajdžanu, te Južne Osetije i Abhazije u Gruziji dobile široku autonomiju za sovjetske standarde.

Ti administrativni “fitilji” su stvorili trajnu nestabilnost. Manjine unutar sovjetskih republika imale su vlastite institucije i osjećaj državnosti, ali su bile podređene centralnim vlastima poput Tbilisija ili Bakua. Dok je SSSR postojao, Moskva je držala republike pod kontrolom, ali nakon raspada, kada su unutrašnje granice postale međunarodne, nastao je problem. Rusija se ponovo našla u ulozi arbitra, koju je koristila za kontrolu postsovjetskog prostora, posebno na Kavkazu.

Odmah nakon raspada SSSR-a, u Gruziji, Azerbajdžanu, Moldaviji i Tadžikistanu su izbili sukobi. Rusija se 1992. godine nametnula kao glavni garant mira u Južnoj Osetiji i Abhaziji, uvodeći svoje snage, čime je ove dvije regije učinila potpuno ovisnima o sebi.

Za razliku od toga, situacija oko Karabaha je bila drugačija. Pošto je to bio sukob između dvije međunarodno priznate države, Armenije i Azerbajdžana, Rusija nije mogla direktno podržati jednu stranu, niti je slala svoje trupe sve do 2020. godine. Ipak, koristila je taj sukob da drži obje zemlje u svojoj orbiti.

Analizirajući događaje iz 2008. i sadašnje geopolitičke tokove, vidi se velika razlika u pristupu Tbilisija i Bakua prema Moskvi. Tbilisi je 2008. pokušao vojno vratiti Južnu Osetiju pod svoju kontrolu, pri čemu su ruske mirovne snage u Chinvaliju pretrpjele gubitke.

To je dalo Rusiji povod da uvede svoje snage i za nekoliko dana porazi gruzijsku vojsku. Mir je uspostavljen uz posredovanje tadašnjeg francuskog predsjednika Sarkozyja. Tumačenja tih događaja su se razlikovala ovisno o strani.

Danas Zapad te događaje vidi kao “čin agresije” Rusije, koja je ostala nekažnjena i koja je navodno dovela do rata u Ukrajini. Rusija, s druge strane, to tumači kao demonstraciju da neće tolerirati gubitak utjecaja u tom regionu.

U Gruziji su tumačenja prolazila kroz različite faze. Bivši predsjednik Saakašvili je godinama optuživan za rat, nakon čega je pobjegao u Ukrajinu, gdje je čak postao guverner Odeske oblasti.

Iz tih događaja su se mogle izvući pouke koje su kasnije primijenjene na Ukrajinu. Prvo, Moskva je spremna upotrijebiti silu da nametne svoje interese na postsovjetskom prostoru, bez obzira na stav Zapada.

Drugo, Zapad neće ući u rat s Rusijom zbog jedne postsovjetske zemlje. Napadnuta zemlja se može osloniti samo na sebe, a Zapad će eventualno pružiti oružje, političku i ekonomsku podršku. To se vidjelo i 2014. u Ukrajini.

Ključna razlika u odnosu Zapada je zavisila od toka vojnih operacija. Nakon ulaska ruskih trupa u Gruziju 2008, Rusija nije bila sankcionisana, iako je to bilo nelegitimno prema međunarodnom pravu, jer se smatralo odgovorom na gruzijski napad na Južnu Osetiju.

U slučaju sukoba na istoku Ukrajine i aneksije Krima 2014, Zapad je uveo određene sankcije, ali ne tako oštre kao danas. Razlog je bio sličan – događaji na Majdanu i svrgavanje Janukoviča su smatrani unutrašnjom krizom, pa se ruska akcija mogla, iako nategnuto, tumačiti kao reakcija na kršenje ustava.

Međutim, 2022. situacija se promijenila jer se invazija na Ukrajinu više nije mogla opravdati sa zapadne tačke gledišta. Kremlj je tvrdio da Ukrajina priprema akciju za povratak teritorija, ali taj argument nije imao uporište, jer je Rusija imala 150-200 hiljada vojnika na granici, a Europa je jasno poručila da neće podržati vojnu akciju Kijeva.

Da je Zelenski krenuo u takvu akciju, po gruzijskom scenariju, sigurno ne bi dobio podršku Zapada niti bi Rusija bila pod ovakvim sankcijama.

Za razliku od Gruzije i dijelom Ukrajine, Azerbajdžan je vodio izuzetno uravnoteženu politiku. Baku nikada nije tražio članstvo u NATO-u niti je koristio oštru antirusku retoriku. Ipak, mnogo mu je pomoglo savezništvo s Turskom i vlastiti ekonomski resursi, posebno nafta. Baku je godinama izbjegavao ishitrene poteze, iako se suočavao s unutrašnjim problemima i teretom Karabaha.

Umjesto brzih vojnih akcija, Baku se fokusirao na tiho jačanje svojih oružanih snaga, gradeći tehnološku i logističku prednost uz podršku Ankare. Kada je došao pravi trenutak, dok je Rusija bila zaokupljena ratom u Ukrajini, Baku je izveo brzu i odlučnu operaciju te vratio suverenitet nad svojim teritorijama.

Za razliku od Tbilisija, koji je 2008. “upao u zamku” i omogućio Moskvi da ojača svoju poziciju, Baku je strpljivom diplomatijom, jakim partnerstvom i savršenim tajmingom postigao historijski cilj.

Na taj način je Azerbajdžan pokazao da se na postsovjetskom prostoru uspjeh postiže hladnom strategijom i pragmatizmom, a ne ideološkim sukobima. Iako se model ne može u potpunosti kopirati, može poslužiti kao primjer drugim zemljama koje traže način da ostvare nacionalne interese bez da postanu žrtve geopolitičkih igara.

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala