Prošle su tri godine od 11. augusta 2023. kada je Gradačac postao poprište jednog od najtežih zločina u savremenoj historiji Bosne i Hercegovine.

Nermin Sulejmanović je tog dana oduzeo živote Nizami Hećimović, Džengizu i Denisu Onderu, a tri osobe su zadobile povrede. Počinilac je sebi oduzeo život istog dana.

Ono što ovaj slučaj čini posebno potresnim nije samo okrutnost zločina, već i činjenica da je Nizama prije smrti tražila podršku. Prijavila je nasilje i zatražila zaštitu.

Institucije su bile svjesne da postoji opasnost.

Međutim, zaštita nije stigla na vrijeme.

Policija je od Općinskog suda u Gradačcu zatražila izricanje zaštitnih mjera, ali zahtjev je odbijen. Nakon zločina, u fokusu je bilo pitanje da li su nadležni učinili dovoljno da spriječe ono što se moglo predvidjeti.

To pitanje i danas ostaje aktuelno.

Ubistvo Nizame Hećimović izazvalo je talas protesta širom Bosne i Hercegovine. Građani su izašli na ulice, žene su podijelile vlastita iskustva nasilja, a javnost je zahtijevala promjene. Tražilo se da prijava nasilja bude signal za hitnu reakciju, a ne samo formalnost.

Promjene su, barem na papiru, uslijedile.

Tokom 2025. godine Federacija BiH dobila je novi Zakon o zaštiti od nasilja u porodici i nasilja prema ženama. Policija sada može izricati hitne mjere zaštite, poput udaljenja nasilnika i zabrane približavanja, bez čekanja na sudsku odluku. Krivični zakon FBiH je također izmijenjen, pa je ubistvo žene motivisano njenom rodnom pripadnošću sada klasifikovano kao teško ubistvo ženske osobe.

To su svakako značajne promjene.

Ali zakon sam po sebi ne može spasiti ženu koja na vrijeme zatraži pomoć.

Za to je neophodna njegova primjena. Potrebne su obučene institucije, odgovornost, brza reakcija i svijest da nasilje nije privatna stvar porodice, već ozbiljan društveni i sigurnosni problem.

A statistika pokazuje da problem nije nestao.

Tokom 2025. godine na području Tuzlanskog kantona evidentirane su 802 prijave nasilja u porodici. Protiv počinilaca podnesena su 322 izvještaja. U Sigurnoj kući tokom iste godine boravila je 151 osoba i to 75 žena i 76 djece.

To nisu samo brojevi.

Iza svakog broja nalazi se nečiji strah, nečiji pokušaj da pobjegne iz nasilja, nečije dijete koje odrasta uz posljedice nasilja.

Od 2020. godine u Bosni i Hercegovini ubijena je 61 žena. Svaki novi broj na toj listi znači da kao društvo nismo uspjeli spriječiti još jednu tragediju.

Zato godišnjica ubistva Nizame Hećimović ne bi trebala biti samo još jedan datum kojeg ćemo se sjetiti, objaviti fotografiju i napisati nekoliko rečenica o femicidu.

Treba biti podsjetnik.

Podsjetnik da žena koja prijavi nasilje mora biti shvaćena ozbiljno. Da institucije moraju reagovati prije nego što nasilje preraste u tragediju. Da odgovornost ne počinje tek kada se dogodi ubistvo.

Nizama je prije tri godine tražila pomoć.

Danas, tri godine poslije, najvažnije pitanje nije samo šta se dogodilo 11. augusta 2023. godine.

Najvažnije je šta ćemo uraditi kada sljedeća žena pokuća na vrata institucije i kaže da se boji za svoj život.

Jer odgovor na to pitanje može značiti razliku između još jedne prijave nasilja i još jedne crne statistike.