Nakon što je u Memorijalnom centru u Potočarima sahranjeno deset žrtava, ulice Srebrenice, koje su jutros bile pune ljudi, počele su se prazniti. Automobili odlaze u kolonama, gužve nestaju, a grad koji tri decenije nosi teret prošlosti ponovo utihne.

Još jedna godišnjica genocida je obilježena. Na samo dva dana Srebrenica oživi, ispuni se ljudima, emocijama i suzama, a zatim se vrati u svakodnevicu jednako brzo kao što je i oživjela.

Hiljade ljudi iz Bosne i Hercegovine i cijelog svijeta stigle su u Potočare 11. jula kako bi odale počast 8.372 ubijena Bošnjaka, žrtvama genocida iz jula 1995.

Među njima su bili preživjeli, članovi porodica, učesnici Marša mira, diplomate i zvaničnici, svi s porukom da istina ostane živa i sjećanje neizbrisivo.

Potočari su i ove godine bili mjesto susreta tuge i dostojanstva. Učenje fatihe, spuštanje tabuta u kabure i nijemi pogledi majki i porodica koje već tri decenije traže mir podsjetili su da vrijeme ne briše bol, već samo uči kako živjeti s njom.

Kada se završe komemoracija i dženaza, i kada posljednji autobusi krenu prema odredištima, Srebrenica ostaje gotovo sama.

Grad čije su ulice bile zakrčene vozilima i puni ljudi iz svih krajeva svijeta, već poslijepodne utihne. To nije obična tišina, već tišina mjesta koje pamti hiljade ugašenih života.

Prije agresije Srebrenica je bila grad razvoja, rada i budućnosti, poznat po rudnicima, banji i prirodnim ljepotama, gdje su ljudi gradili domove i planirali život.

Genocid nije odnio samo hiljade života; izbrisao je porodice, prekinuo generacije i zaustavio razvoj koji ni nakon tri decenije nije povratio stari sjaj.

Nekadašnji stanovnici danas žive širom BiH, Evrope i svijeta. Mnogi se vraćaju 11. jula, noseći uspomene i tugu, ali i obavezu da svojim prisustvom pokažu da žrtve nisu zaboravljene.

Zato Srebrenica svakog ljeta na dva dana postane mjesto susreta hiljada ljudi, a već narednog jutra ostane gotovo pusta.

Preživjeli i oni koji su ostali ponavljaju: zločin iz jula 1995. nikada ne smije biti zaboravljen niti negiran.

Sjećanje nije samo dug prema ubijenima, već obaveza prema budućim generacijama da se zlo ne ponovi.

Vjeruju da Srebrenica zaslužuje više od toga da bude grad kojeg se svijet sjeti samo jednom godišnje.

Zaslužuje život svih 365 dana, nove porodice, radna mjesta, dječiju graju i razvoj koji će vratiti dostojanstvo gradu kojem je historija nanijela jednu od najvećih rana.

Dok posljednji posjetioci napuštaju Potočare, bijeli nišani u tišini svjedoče istinu i ostaju trajni podsjetnik da genocid ne smije biti zaboravljen, opomena da se budućnost gradi na istini, pravdi i trajnom miru.