Koordinacija udruga proisteklih iz Domovinskog rata HVO-a sa nevjericom prati još jedan politički istup ministra odbrane BiH Zukana Heleza povodom Rezolucije Hrvatskog sabora o jačanju političkog položaja Hrvata u Bosni i Hercegovini. Helez ponovo govori o navodnom miješanju Hrvatske u unutrašnja pitanja BiH, ali pritom ne predstavlja cijelu državu, već samo jedan dio bošnjačke političke scene i političkog Sarajeva. Bosna i Hercegovina nije ni Sarajevo niti jedna stranka, već država triju konstitutivnih naroda i svih građana.

Republika Hrvatska nije obična susjedna država – potpisnica je i jamac Dejtonskog mirovnog sporazuma, a njen Ustav obavezuje institucije da se brinu o položaju Hrvata van Hrvatske. Stoga je potpuno legitimno da Hrvatski sabor raspravlja o položaju Hrvata u BiH i donosi rezolucije koje upozoravaju na političku neravnopravnost. Istovremeno, u bh. javnom prostoru se ne problematiziraju izjave Turske ili Irana o unutrašnjim prilikama u BiH, iako te države nemaju ni približno snažnu pravnu i istorijsku povezanost s BiH kao Hrvatska.

Ako je dopušteno da o BiH govore države koje nisu susjedi niti potpisnice Dejtonskog sporazuma, onda je još legitimnije da svoje stavove iznosi Hrvatska. Hrvatska je tokom rata pružila značajnu vojnu, humanitarnu i logističku podršku BiH, posebno nakon Splitskog sporazuma 1995. godine. Dvije države dijele preko hiljadu kilometara granice i povezane su ekonomski, prometno i sigurnosno, a hrvatski narod je konstitutivan sa pravima zajamčenim međunarodnim ugovorima. Interes Hrvatske za stanje u BiH nije tutorstvo, već proizlazi iz međunarodne odgovornosti, ustavnih obaveza i brige za stabilnost susjeda i jednakopravnost Hrvata. Osporavati Hrvatskoj pravo da govori o položaju Hrvata značilo bi primjenjivati dvostruke kriterije.

Hrvati godinama zagovaraju dijalog kroz institucije BiH, ali su odbijeni deseci prijedloga izmjena Izbornog zakona i modela legitimnog predstavljanja hrvatskog naroda. Odbijeni su prijedlozi domaćih i međunarodnih medijatora, a nakon svakog odbijanja hrvatska strana se upućuje natrag u institucije gdje se sve ponovo odbija. Kada na problem upozori Hrvatska, onda se govori o miješanju u unutrašnje stvari. Takav pristup nije dijalog, već očuvanje statusa quo u kojem jedan narodu drugome bira političke predstavnike.

Političko Sarajevo se poziva na suverenitet BiH samo kada poruke dolaze iz Zagreba, ali nema problema kada se u procese uključuju strani ambasadori ili međunarodne organizacije. Stalno spominjanje Herceg-Bosne postalo je politički alibi za izbjegavanje rasprave o ustavnoj jednakopravnosti. Herceg-Bosna nije uzrok krize – krizu proizvodi odbijanje da se prihvati jednakopravnost svih konstitutivnih naroda i uvjerenje da brojnost daje pravo na dominaciju.

Političko Sarajevo treba da posluša poruke koje decenijama dolaze od hrvatskog naroda i međunarodnih institucija. Nakon usvajanja Rezolucije, iz Sarajeva su stigle uobičajene optužbe, ali niko nije odgovorio na ključno pitanje: kako izgraditi stabilnu europsku BiH ako jedan konstitutivni narod ne može sam birati svoje političke predstavnike?

Taj problem neće nestati napadima na Hrvatsku niti vraćanjem na ratne teme. Hrvati u BiH traže samo ono što im garantiraju Ustav BiH i Dejtonski sporazum – jednakopravnost, legitimno predstavljanje i partnerstvo. historija je pokazala da su znali sačuvati slobodu i u težim okolnostima, pa će i dalje ustrajati na dijalogu, ali nikada neće pristati na političku podređenost i preglasavanje.