Njemačka je dugo bila sinonim za bolji život i česta meta građana Bosne i Hercegovine koji su tražili priliku van domovine. Ipak, u posljednje vrijeme primjetan je zaokret u tim migracionim tokovima.

Sve je manje onih koji napuštaju BiH, a sve više se priča o ljudima koji se nakon godina provedenih u Njemačkoj odlučuju na povratak. Iskustva pojedinih povratnika pokazuju da ključni razlog nije nužno visina plate, već koliko novca na kraju mjeseca ostane nakon što se podmire svi troškovi.

Jedan radnik koji devet godina živi u Njemačkoj podijelio je svoju mjesečnu računicu: plata od 2.300 eura, stan ga košta 1.050 eura, a vrtić dodatnih 280 eura. Nakon tih izdataka, prije nego što kupi hranu ili plati gorivo, ostane mu tek nešto manje od polovine plate.

Upravo takva matematika navodi dio građana koji su godinama bili u Njemačkoj na razmišljanje o povratku. Jedan od povratnika kaže da u BiH zarađuje oko 300 eura manje nego u Njemačkoj, ali da mu nakon plaćanja stana, vrtića i ostalih troškova na kraju mjeseca ostane više novca.

Posebno ističe razliku u troškovima stanovanja i brige o djeci. Njegov zaključak je da s porodicom u BiH može živjeti približno istim kvalitetom života, ali uz manje finansijskog pritiska i više vremena za porodicu.

Naravno, riječ je o pojedinačnim iskustvima koja ne predstavljaju sliku svih radnika u Njemačkoj. Ipak, slične priče sve se češće pojavljuju u javnosti.

Promjene se dešavaju u trenutku kada se njemačka privreda suočava s ozbiljnim izazovima. Njemačka je u prvom kvartalu ove godine izgubila više od 486.000 radnih mjesta, dok su visoki troškovi stanovanja i života dodatno smanjili razliku između prihoda i stvarne kupovne moći.

Za radnike iz BiH to mijenja i osnovnu računicu zbog koje su ranije odlazili. Ako je cilj odlaska bio znatno veća finansijska sigurnost i bolji životni standard, a razlika između prihoda i troškova postaje sve manja, odlazak više nije jednako privlačan kao ranije.

Novac, međutim, nije jedini razlog zbog kojeg se ljudi vraćaju. Mnogi kao važan faktor navode porodicu. Briga o roditeljima koji su ostali u BiH, ali i želja da djeca odrastaju u domovini i govore maternji jezik, sve češće igraju važnu ulogu pri donošenju odluke o povratku.

Da se dio porodica zaista vraća, pokazuju i podaci iz oblasti obrazovanja. U Republici Srpskoj tokom prošle godine priznata je 221 inostrana školska svjedodžba – 210 za osnovno i 11 za srednjoškolsko obrazovanje. Gotovo trećina djece čije su svjedodžbe priznate došla je iz Njemačke, dok je oko petine došlo iz Slovenije.

Ostala djeca vratila su se iz Austrije, Italije, Švicarske, Švedske, Hrvatske, Crne Gore i Srbije. Priznavanje inostrane svjedodžbe administrativni je postupak koji se pokreće kada dijete nastavlja školovanje u BiH, zbog čega ovaj podatak može biti jedan od pokazatelja povratka porodica.

Povratak u BiH nije bez izazova. Ljudi koji su godinama radili u Njemačkoj moraju riješiti pitanja zdravstvenog osiguranja, prebivališta, dokumentacije, školovanja djece i drugih administrativnih obaveza.

Tu je i pitanje penzionog staža. Godine rada u Njemačkoj ostaju evidentirane u tamošnjem penzionom sistemu, a ostvarena prava mogu se koristiti i nakon povratka u BiH, u skladu s važećim propisima i međudržavnim sporazumima. Zbog toga odluka o povratku nije jednostavna računica „Njemačka ili BiH“.

Ipak, ono što se mijenja jeste percepcija zbog koje je Njemačka godinama bila gotovo podrazumijevana destinacija za građane BiH koji žele otići iz zemlje. Za dio građana BiH pitanje više nije koliko mogu zaraditi u Njemačkoj, već koliko im nakon svih troškova zaista ostane – i gdje mogu kvalitetnije živjeti s onim što zarade.