Smješten na razmeđi kontinenata i kultura, Tbilisi je vijekovima čuvao svoj identitet, a njegova historija nije samo u muzejima – ona je utkana u fasade, hramove, pijace i gozbe na kojima se gost nikada ne pušta gladan.

Tbilisi se ne otkriva odmah, već postepeno, dok se spušta niz brda prema rijeci Kuri, koju Gruzijci zovu Mtkvari.

Ulicama dominiraju stare kuće s drvenim balkonima, pored kojih niču moderne staklene građevine, a taj spoj starog i novog podsjeća na Beograd – ne toliko arhitekturom, koliko duhom grada koji živi u nesavršenoj harmoniji.

Ovaj grad je političko, kulturno i ekonomsko središte Gruzije već petnaest vijekova, a početkom 2024. brojao je oko 1,26 miliona stanovnika.

Ime grada dolazi od gruzijske riječi “tbili”, što znači “topao”, zbog termalnih izvora oko kojih je, prema legendi, kralj Vahtang Gorgasali u petom vijeku osnovao naselje, a četvrt Abanotubani s čuvenim sumpornim kupatilima i danas je jedan od simbola grada.

Da bi se razumio Tbilisi, potrebno je sagledati širi kontekst.

Gruzija leži na Južnom Kavkazu, okružena Rusijom, Turskom, Jermenijom i Azerbejdžanom, na prostoru gdje su se vijekovima sukobljavale imperije – od Perzije i Osmanlija, preko Mongola, do Ruskog carstva, a nakon kratke nezavisnosti, sovjetizovana je 1921. i ponovo stekla nezavisnost 1991. godine.

Ta burna prošlost oblikovala je nacionalni karakter, a kako kaže lokalna prijateljica, kada ne znaš ko će ti doći preko planine, naučiš čuvati svoje, ali i gostoprimstvo shvataš ozbiljno.

Gost se hrani, pije vino, upoznaje porodicu, a obrok postaje događaj – i upravo tu Gruzija postaje neobično bliska Balkanu.

Pravoslavlje je duboko ukorijenjeno u gruzijski identitet, još od četvrtog vijeka, a prema popisu iz 2024, 82 odsto stanovništva su pravoslavci, dok muslimani čine 11,1 odsto.

U Tbilisiju se vjera ne krije – crkve su živa mjesta, a katedrala Svete Trojice, poznata kao Sameba, dominira gradom, dok se u starom jezgru mogu naći pravoslavne i jermenske crkve, sinagoga i džamija, što svjedoči o vjekovnom suživotu različitih zajednica.

Odnos s Rusijom je složen – od istorijske povezanosti i sovjetskog naslijeđa, preko rata 2008. i okupacije Abhazije i Južne Osetije, do stalne bezbjednosne ranjivosti.

Gruzija je 2022. podnijela zahtjev za članstvo u EU, dobila status kandidata 2023, ali je proces pristupanja zaustavljen zbog poteza vlasti, koje su odložile pregovore do 2028. godine, ostavljajući zemlju na raskrsnici između evropskih težnji i ruske blizine.

Uprkos geopolitičkim izazovima, život u Tbilisiju teče svojim tokom.

Gruzijska kuhinja, sa svojim bogatstvom okusa, najbolji je način da se razumije zemlja – od hačapurija, jela od tijesta i sira, do hinkala, kuhanih knedli s mesom, a sve to uz čurčhelu i vino koje ima status nacionalnog blaga.

Za stolom, uz “supru” i zdravice koje vodi tamada, nestaje svaka složenost – ostaje samo toplina domaćina i osjećaj da je gost dio porodice.

Gruzijski lari, uveden 1995, i jedinstveno pismo koje krasi ulice, podsjećaju da je ovo sasvim drugačiji kulturni prostor, ali ispod tih egzotičnih slova kriju se poznati prizori – gužva u saobraćaju, kafići puni ljudi, pekare s toplim hljebom i zgrade koje pamte različite epohe.

Najveća osobenost Tbilisija je njegova slojevitost – grad koji je previše puta mijenjao gospodare i granice, ali je uspio sačuvati svoj jezik, pismo, vjeru, vino i običaje.

Gostoprimstvo, koje je ovdje više od riječi, proizlazi iz istorijskog iskustva naroda koji je naučio da dijeli i prima, a upravo ta ideja – da se pred gosta iznese više nego što može pojesti – najljepša je veza s Balkanom.

Tbilisi ne osvaja monumentalnošću, već slojevima, i tek kada prođete njegovim ulicama i sjednete za nekoliko stolova, shvatite da se Gruzija može razumjeti samo kao zemlja između svjetova koja je, uprkos svemu, ostala svoja.