Iako samo mali dio svjetske populacije doživi stotu godinu života, znanstvenici su konačno otkrili što stoji iza njihove izuzetne dugovječnosti. Novo istraživanje pokazuje da su odgovor kombinacija genetike i specifičnih životnih navika.

Tim predvođen profesorom emeritusom Karl-Heinzom Krauseom sa Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Ženevi (UNIGE) analizirao je uzorke krvi stogodišnjaka, osamdesetogodišnjaka i osoba između 30 i 60 godina. Proučavajući 724 proteina, došli su do zanimljivih zaključaka.

Genetska prednost i niži oksidativni stres

Istraživanje je pokazalo da ljudi stariji od 100 godina stare na drugačiji način od ostatka populacije. Otkriveno je da imaju 37 proteina čije su razine slične onima kod znatno mlađih osoba, što bi moglo biti ključno za njihovu dugovječnost.

Posebno je zanimljivo da je pet od tih proteina povezano s oksidativnim stresom, neravnotežom slobodnih radikala i antioksidansa u tijelu koja dovodi do oštećenja stanica. Iako se smatra da oksidativni stres doprinosi razvoju mnogih bolesti, stogodišnjaci su imali znatno niže razine antioksidativnih proteina.

“Odgovor je posve jasan: stogodišnjaci imaju znatno niže razine antioksidativnih proteina u usporedbi s prosječnom gerijatrijskom populacijom”, objasnio je Krause. “Na prvi pogled to zvuči nelogično, ali zapravo pokazuje da im je, budući da je oksidativni stres toliko niži, potrebno manje antioksidativnih proteina da bi ga držali pod kontrolom.”

Očuvanje tkiva i metabolizam

Studija je također pokazala da su razine proteina koji pomažu očuvati čvrstoću tkiva kod stogodišnjaka bile jednake onima kod mlađih sudionika. Osim toga, imali su manje proteina povezanih s metabolizmom masti, čija se aktivnost inače povećava s godinama.

Iz svega proizlazi da su za dug život vjerojatno važni izbjegavanje toksina, dovoljan unos antioksidansa i, prije svega, genetske predispozicije koje tijelu omogućuju da se učinkovitije nosi sa starenjem.