Istraživači sa Univerziteta u Tokušimi uspješno su demonstrirali bežičnu vezu brzine 112 gigabita u sekundi na frekvencijskom opsegu od 560 GHz, koristeći solitonske mikročešljeve za generisanje stabilnijeg terahercnog signala namijenjenog budućim 6G sistemima.

Ovaj napredak nije usmjeren na ubrzanje mobilnih telefona, već na skrivenu infrastrukturu koja prenosi saobraćaj između mrežnih čvorišta. Kapacitet te prenosne mreže ključan je za realizaciju obećanih brzina 6G, a ovo dostignuće predstavlja proboj koji zaslužuje pažnju iako ga potrošači neće uskoro vidjeti u specifikacijama svojih uređaja.

Opseg od 560 GHz daje posebnu težinu rezultatu, jer je tim poslao jednokanalni bežični signal daleko izvan granica u kojima konvencionalni elektronski hardver gubi izlaznu snagu i povećava šum.

Taj frekvencijski pojas pripada terahercnoj zoni, koju naučnici istražuju kao način za otvaranje širih kanala za prijenos podataka u 6G mreži. Dok su raniji sistemi na ovim frekvencijama ostvarivali svega nekoliko desetina Gbps, ovaj test je premašio granicu od 100 Gbps na frekvencijama iznad 420 GHz, što ga svrstava u ozbiljnu kategoriju.

Sistem koristi kompaktni mikrorezonator povezan s optičkim vlaknima, čime se smanjuje potreba za preciznim optičkim poravnanjem, uz kontrolu temperature koja stabilizuje optičku rezonancu. Ovi naizgled sitni inženjerski koraci ključni su za prelazak s laboratorijskih brojki na dugoročno funkcionalno rješenje.

Važno je naglasiti da ovo nije nadogradnja za telefone koja dolazi uskoro. Istraživači moraju dodatno smanjiti fazni šum, omogućiti modulaciju višeg reda, poboljšati izlaznu snagu teraherca i povećati domet prijenosa kroz bolji dizajn antena.

Prva praktična primjena ove tehnologije vjerovatno će biti u mobilnim backhaul mrežama ili fotonsko-bežičnim vezama. Iako je to manje vidljivo od novog 6G telefona, mnogo je važnije za samu mrežu – prije nego što 6G može pružiti ogromne brzine svakodnevnim uređajima, infrastruktura iza njih mora imati brži način za prijenos podataka.