U specijalnom izdanju emisije Smrt fašizmu, koja je snimljena u sarajevskom Collegium Artisticumu povodom Dana pobjede nad fašizmom, okupili su se Nenad Čanak, Pero Jurišin i Azem Vlasi. Razgovor je vodio Dragan Markovina, a povod je bila promocija zbornika tekstova o antifašizmu i revizionizmu u regionu bivše Jugoslavije.

Nenad Čanak, dugogodišnji kritičar srpskog nacionalizma, ocijenio je da revizionizam danas predstavlja sastavni dio političkog sistema u Srbiji. Prema njegovim riječima, ideologija koja je dovela do krvavih ratova devedesetih nije kažnjena, već je opstala u novom ruhu. On je podsjetio da je Socijalistička partija Srbije nastala iz Saveza komunista, ali se ubrzo okrenula nacionalizmu, koji su podsticali SANU i nacionalistički intelektualci, formirajući ono što naziva nacional-socijalističkom partijom sa Slobodanom Miloševićem na čelu.

Čanak je istakao da se historija u Srbiji sistematski reinterpretira, a borba protiv fašizma banalizuje. Posebno je kritizirao Dejtonski sporazum, koji, kako tvrdi, nije donio mir, već samo prekid sukoba. On smatra da velikosrpski nacionalizam i dalje postoji kroz koncept „srpskog svijeta“, koji je isti kao i ideja „skraćene Jugoslavije“ iz devedesetih. Dodao je da je Rusija, podržavajući te ideje, postala „bezbjednosni kancer planete“.

Govoreći o Vojvodini, Čanak je rekao da je njen multietnički karakter bio razlog zašto je postala meta nacionalističke politike. On se prisjetio da je ključni trenutak za slom Jugoslavije bilo rušenje autonomije Vojvodine tokom antibirokratske revolucije. Prema njegovim riječima, Jugoslavija je izdala Vojvodinu dozvolivši da organizovana gomila upadne u pokrajinu. Danas Vojvodina politički gotovo da ne postoji, a ni Srbija više nije demokratski prostor.

Azem Vlasi, pravnik i analitičar, govorio je o položaju Albanaca u bivšoj Jugoslaviji. Istakao je da Albanci nikada nisu prirodno pripadali južnoslavenskoj državi, te da su nakon povlačenja Osmanskog carstva bili izloženi represiji. On je naveo da je u Kraljevini Jugoslaviji albanski narod bio bez škola i prava, a dolazak okupatora mnogi nisu doživjeli kao klasičnu okupaciju. Tek nakon usvajanja Ustava 1974. godine Kosovo je dobilo univerzitet i institucije, što je, prema Vlasiju, bilo „Periklovo doba“ za albanski narod.

Vlasi je ocijenio da je rušenje autonomije Kosova 1989. godine označilo početak kraja Jugoslavije. On je rekao da su Albanci godinama branili svoj ustavni položaj, ali su ostali usamljeni nakon što je Milošević srušio rukovodstvo Vojvodine. NATO intervencija 1999. godine uslijedila je nakon pokušaja genoćida, i od tada je Kosovo slobodno od Srbije. On je odbacio tvrdnje da su Srbi na Kosovu ugroženi, ističući da Kosovo funkcioniše kao pravna država sa korektnim odnosom prema manjinama.

Pero Jurišin, novinar, analizirao je odnos Hrvatske prema antifašističkoj tradiciji. On smatra da postoji raskorak između ustavnog antifašizma i stvarnosti, te da su partizanska tradicija i dani oslobođenja godinama potiskivani. Kao primjer naveo je da nijedan hrvatski premijer nije položio vijenac na mjesto gdje je formirana prva Narodna vlada Hrvatske 1945. godine. Jurišin je upozorio na rehabilitaciju kolaboracionističkih režima, kroz četništvo u Srbiji i ustaštvo u Hrvatskoj, posebno među navijačkim grupama poput Torcide koje koriste ustašku ikonografiju.

Jurišin je govorio i o Bosni i Hercegovini, koju je nazvao srcem Jugoslavije i prostorom ključnih partizanskih bitaka. On smatra da je upravo zbog toga postala meta nacionalističkih projekata. Dejtonski sporazum, prema njegovim riječima, zaustavio je rat, ali je legalizirao rezultate rata. Kritizirao je uplitanje hrvatskih zvaničnika u politiku BiH, navodeći primjer bivše ambasadorice BiH koja se kandidirala na listi HDZ-a za evropski parlament.

Na kraju, Jurišin je izrazio zabrinutost zbog jačanja ekstremne desnice u Evropi, militarizacije i ponavljanja istih obrazaca koji su prethodili velikim sukobima. Azem Vlasi se osvrnuo i na nepriznavanje Kosova od strane Bosne i Hercegovine, izrazivši žaljenje što građani Kosova ne mogu bez vize ući u BiH, dok sve ostale države iz regije imaju diplomatske odnose sa Prištinom.