Od smrti ajatolaha Alija Hamneija, koji je ubijen prvog dana rata sa SAD-om i Izraelom, Iran je izgubio jedinstvenog vjerskog autoriteta. Njegov sin Mojtaba, iako formalno na čelu, teško je ranjen i ne pojavljuje se u javnosti, dok stvarnu moć preuzimaju komandanti IRGC-a.

Mojtaba Hamnei ostaje vrhovni vođa, ali izvori bliski vlasti navode da je njegova uloga uglavnom da legitimizira odluke koje donose generali. Prava moć sada je koncentrisana u Vrhovnom vijeću za nacionalnu sigurnost i uredu vrhovnog vođe, kojima dominira IRGC.

Visoki pakistanski zvaničnik uključen u mirovne pregovore između Irana i SAD-a opisao je iranski odgovor kao “bolno spor”. Kako kaže, ne postoji jedinstvena komandna struktura, pa ponekad treba dva do tri dana da se dobije odgovor.

Analitičari smatraju da glavna prepreka dogovoru nisu unutrašnje podjele, već jaz između onoga što je Washington spreman ponuditi i onoga što su iranski tvrdokorni gardisti spremni prihvatiti.

Diplomatsku ulogu u pregovorima imaju ministar vanjskih poslova Abbas Araqchi i predsjednik parlamenta Mohammed Baqer Qalibaf, bivši komandant Garde. Na terenu je ključna figura komandant IRGC-a Ahmad Vahidi, koji je, prema izvorima, bio centralni akter i u noći proglašenja prekida vatre.

Mojtaba Hamnei, koji je teško povrijeđen u napadu u kojem su stradali njegov otac i rođaci, komunicira isključivo preko pomoćnika IRGC-a ili putem sigurnosnih audio veza. Zbog bezbjednosnih razloga ne pojavljuje se u javnosti.

Iran je prošle sedmice dostavio novi prijedlog koji predviđa fazne razgovore, gdje bi se nuklearno pitanje ostavilo po strani dok se ne okonča rat i ne riješe sporovi oko brodova u Zaljevu. Washington, međutim, insistira da nuklearna pitanja moraju biti na stolu od samog početka.

Bivši američki diplomata Alan Eyre kaže da nijedna strana ne želi pregovarati – obje vjeruju da će vrijeme oslabiti drugu. Iran se oslanja na pritisak kroz Hormuški moreuz, a SAD na ekonomske sankcije. Fleksibilnost bi se, prema Eyreu, smatrala slabošću.

Iako je Mojtaba formalno vrhovni autoritet, insajderi ga opisuju kao figuru pristanka, a ne naredbe. Odluke se donose konsenzusom unutar ratnog vodstva okupljenog oko Vijeća za nacionalnu sigurnost. Tvrdolinijaši poput Saeeda Jalilija nemaju institucionalnu moć da utiču na ishode.

Mojtaba svoj uspon duguje Gardi, koja je marginalizirala pragmatičare i podržala ga kao pouzdanog čuvara njihove agende. Dominacija IRGC-a, ojačana ratom, najavljuje agresivniju vanjsku politiku i strožu represiju unutar zemlje.

Ideologija Garde, koja stavlja sigurnost na prvo mjesto, oblikuje strategiju zemlje. Donošenje odluka je čvrsto u njihovim rukama, a niko unutar sistema nema moć da im se suprotstavi. Izbor je sveo na pitanje “tvrde ili još tvrđe linije”.

Ovaj pomak označava istorijsko preuređenje moći – od klerikalnog primata ka sigurnosnoj dominaciji. Aaron David Miller, bivši američki pregovarač, navodi da smo prešli “s božanske moći na tvrdu moć”, odnosno od utjecaja klerika do utjecaja Revolucionarnog gardijskog korpusa.

Uprkos kontinuiranom pritisku SAD-a i Izraela, Iran nakon devet sedmica rata ne pokazuje znakove sloma. Nema značajnih podjela unutar sistema niti uličnih protesta. Strateški konsenzus je izbjeći povratak ratu u punom obimu, sačuvati uticaj nad Hormuzom i izaći iz sukoba jači.