Bivši američki ambasador u Bosni i Hercegovini Michael J. Murphy osvrnuo se na predstojeću sjednicu Upravnog odbora Vijeća za implementaciju mira (PIC) na kojoj će se razmatrati sudbina OHR-a i imenovanje novog visokog predstavnika.

Murphy je naglasio da članice PIC-a moraju sebi postaviti tri ključna pitanja: koji je njihov osnovni strateški interes u BiH, da li OHR sa svojim bonskim ovlastima može unaprijediti taj interes i, ukoliko može, ko je najbolji kandidat za novog visokog predstavnika.

Tokom tri decenije Sjedinjene Američke Države su teritorijalni integritet Bosne i Hercegovine tretirale kao ključni strateški prioritet, što je, prema Murphyju, proizlazilo i iz američkih vrijednosti i iz sigurnosnih interesa, jer bi ugrožavanje integriteta moglo izazvati nasilje unutar zemlje i na zapadnom Balkanu.

Međutim, Murphy upozorava da signali iz sadašnje američke administracije ukazuju na mogući kraj te dugogodišnje dvostranačke politike. Umjesto toga, administracija je, kako navodi, prihvatila koncept “lokalnog vlasništva” zajedno s Miloradom Dodikom, političarem koji je nedavno zatražio vlastite oružane snage za Republiku Srpsku i jasno stavio do znanja da mu je cilj raspad BiH.

Istovremeno, sve su glasniji pozivi za uspostavu trećeg entiteta, a jedan istaknuti bošnjački političar iznio je prijedlog o formiranju megakantona unutar Federacije, što Murphy vidi kao de facto podršku ideji o trećem entitetu. Upravo ovakva politička klima, smatra on, bit će presudna za rasprave na predstojećoj sjednici PIC-a.

Bivši ambasador smatra da među ostalim članicama PIC-a nema sumnje u podršku teritorijalnom integritetu, ali postoji opasnost da se previše oslanjaju na proces pristupanja Evropskoj uniji kao na mehanizam koji bi sam riješio unutrašnje političke probleme i dugoročno stabilizirao zemlju.

Međutim, ističe Murphy, dokazi koji bi opravdali takvo povjerenje vrlo su ograničeni.

U aktuelnoj situaciji, jedan etnonacionalistički lider prijeti da će napustiti evropske integracije ukoliko se ne odvijaju po njegovim pravilima, dok mu drugi, uprkos deklarativnoj podršci EU putu, pruža političku podršku. Murphy zaključuje da bi se u takvom okruženju isključivo oslanjanje na proces pristupanja EU kao glavni štit za teritorijalni integritet moglo pokazati kao rizična strategija.

Ured visokog predstavnika, podsjeća Murphy, nije zamišljen kao alat za izgradnju države niti za ostvarivanje vizije “građanske države” na štetu konstitutivnih naroda. Njegova osnovna uloga je provedba i zaštita Dejtonskog mirovnog sporazuma, uključujući zaštitu BiH i njenih institucija od pokušaja podrivanja.

Međutim, OHR neće biti u stanju ispunjavati tu ulogu ako ga predvodi pasivan visoki predstavnik koji nema punu podršku PIC-a za korištenje svojih ovlasti. Ukoliko PIC odluči da takva uloga više nije potrebna, onda bi, prema Murphyju, postojanje OHR-a izgubilo smisao, a države članice morale bi osmisliti sasvim drugu, vjerodostojnu strategiju za zaštitu BiH od onih koji je žele oslabiti ili uništiti.