Ratovi prolaze, ali prizori zločina ostaju urezani u pamćenje onih koji su ih preživjeli. Oni se ne čuvaju samo u arhivskim dokumentima, već u očima svjedoka koji su gledali užas. U hodnicima sarajevske bolnice, među krvlju, bolom i raskomadanim tijelima civila, stvarala se jedna drugačija linija odbrane grada – medicinska, ljudska, gotovo nestvarna.

Prof. dr. Ismet Gavrankapetanović, direktor Opće bolnice u Sarajevu, sada govori smireno, ali svaka njegova riječ nosi težinu stravičnih prizora koji nikada ne blijede. Prvi masovni pokolj građana koji su čekali u redu za hljeb u ulici Vase Miskina, današnjoj Ferhadiji, 27. maja 1992. godine, za njega nije puki historijski podatak. To je trenutak kada je pred sobom ugledao prizor koji je šokirao čitav svijet.

Granata ispaljena sa srpskih položaja iznad Sarajeva usmrtila je 26 ljudi, a ranila više od stotinu civila koji su stajali u redu za hljeb. Tog jutra Sarajevo se nadalo da će bar nekoliko sati biti mirno, jer je bilo dogovoreno primirje. Umjesto spokoja, grad je doživio masakr.

“U bolnici više nije bilo mjesta. Ranjenici su ležali na hodnicima, na podovima, od amfiteatra do lifta. Ljekari su morali improvizovati operacione sale gdje god su mogli. Falilo je lijekova, infuzija, antibiotika, i ruku koje bi pomogle. Ipak, u toj katastrofi uspjeli smo spasiti 73 života”, prisjeća se Gavrankapetanović.

“Takvi prizori, te slike, jednostavno vam se urežu u biće. To nisu samo medicinska sjećanja, već ožiljci koje nose ljudi koji su svakodnevno gledali raskomadana tijela svojih sugrađana, djece, majki, staraca. Sarajevo nije bilo samo grad pod opsadom. Bio je to grad nad kojim se sistematski sprovodio teror nad civilima”, dodaje on.

Sarajevo tokom opsade nisu branili samo vojnici na frontu. Branili su ga i doktori koji su bez struje operisali uz svijeće, medicinske sestre koje danima nisu napuštale bolnicu, građani koji su na rukama nosili ranjenike i dijelili posljednji zalogaj hljeba u oskudici, ističe Gavrankapetanović.

“Opsada Sarajeva nije bila “sukob strana” niti bezimena tragedija. Bila je organizovana blokada grada i sistematsko ubijanje njegovih stanovnika. Masakr u Ferhadiji, a potom i dva masakra na Markalama, ostali su krvavi simboli te politike”, poručuje on.

Svjedočenja ljudi poput Gavrankapetanovića od izuzetne su važnosti jer ruše svaki pokušaj zaborava i relativizacije zločina.

Njegove riječi nisu politička izjava. One dolaze iz operacionih sala, iz hodnika prepunih ranjenika, iz noći u kojima su doktori pokušavali da spasu ono što je granata ostavila. Zato imaju snagu istine.

“Ovo bolno sjećanje na 27. maj prije 34 godine posvećujem svim braniocima Sarajeva, svim ljekarima, medicinskim sestrama i tehničarima, svim građanima grada u teškom periodu njegove istorije od 1992. do 1996. godine. Svakoj majci, supruzi, kćerki i sestri… svakom djetetu ovog velikog, lijepog i časnog grada”, zaključuje prof. dr. Ismet Gavrankapetanović.