Španjolac Marcos Rodríguez Pantoja, poznat kao “dječak-vuk iz Sierra Morene”, preminuo je u 81. godini. Proveo je 12 godina u divljini, odvojen od ljudi, nakon što je u ranom djetinjstvu ostao sam.

Vratio se u civilizaciju, a od 2001. živio je u zaseoku Rante, gdje je i umro prošle sedmice, potvrdile su lokalne vlasti San Cibrao das Viñas.

“Bio je čovjek od zemlje, vjetra, zraka, kiše i lovačkih jazbina. Govorio je da je najsretniji bio s vukovima jer se među ljudima nije osjećao ugodno”, rekao je Arturo Arcones, koji ga je poznavao, za RTVE.

Rođen 1946. u siromašnoj južnoj Španiji, Rodríguez je odrastao u selu Añora, u vrijeme oporavka zemlje od ratova.

Nakon majčine smrti, braća i sestre su otišli rodbini, a on je ostao s ocem. Otac se ponovo oženio i preselio porodicu u planine Sierra Morene, gdje su radili drveni ugalj.

Prema profesoru Gabrielu Janeru Manili, koji ga je intervjuirao, maćeha ga je zlostavljala, a otac ga je prodao pastiru kada je imao sedam godina.

“Odveli su me u planine, u špilju. Izašao je starac s bradom, u cipelama od pluta. Čuli su se urlici vukova, lisica, koza, jelena, škorpiona, zmija. Noću sam se bojao”, ispričao je Pantoja.

Pastir ga je učio preživljavanju: mužnji koza, lovu zečeva štapom, te “zakonu džungle”, kako je Manila zapisao.

Pantoja je shvatio da je drugačiji “jer je imao ruke”, ali se osjećao dijelom zajednice. Usavršio je životinjske glasove i vjerovao da može komunicirati s lisicama, vukovima i zmijama.

Kada je pastir nestao, Pantoja je sam preživio. Dobio je povjerenje vukova donoseći hranu mladuncima i zavijajući u opasnosti.

“Plakao sam, a oni su skočili prema meni… pokazali su mi put do svoje jazbine”, ispričao je, opisujući kako su ga mladunci pozdravljali.

Izbjegavao je ljude i skrivao se, sve dok ga Civilna garda nije pronašla sa 19 godina, “izgubljenog i samog”, kako je Manila napisao.

“Nisam znao što je novac, ali hrane mi nije nedostajalo. Ako sam htio pecati, pecao sam; ako sam htio zeca, ulovio bih ga; ako sam htio jelena, zvao sam vukove”, rekao je Pantoja 2010. za RTVE.

Poznavali su ga po “divljem karakteru” i nedostatku svijesti o društvenom životu, teškoćama s jezikom i neobičnom hodu, prema Manili.

Nakon pronalaska 1965., živio je sa svećenikom u Jaénu, potom s časnim sestrama u Madridu, a nakon vojske na Mallorci, gdje je radio u hotelima.

Tamo je upoznao antropologa Manilu, koji mu je povjerovao i proučavao njegov život. Pantoja je kasnije dijelio priču “radi zaštite prirode”, rekao je Arcones.

Njegov život inspirirao je knjigu “Igrao sam se s vukovima” i film “Među vukovima”.

U Ranteu je izgradio novi život, dijeleći dom s umirovljenim policajcem, a mještani su mu pomagali, posebno u bolesti.

“Marcos je stigao s pričom koju je svijet znao. Odlazi, ostavljajući priču koja je sada i naša”, stoji u oproštaju.