Dvadeset četvrtog jula 1949. godine, rudar iz Breze Alija Sirotanović ostvario je podvig koji je zabilježen u istoriji. Sa svojom brigadom od osam ljudi, u samo osam sati rada iskopao je 152 tone uglja, odnosno 253 kolica, čime je normu premašio za 215 posto i za 50 tona nadmašio tadašnji svjetski rekord sovjetskog rudara Alekseja Stahanova.

Ovaj događaj pretvorio je skromnog rudara iz sela Trtorići kod Breze u jednu od najpoznatijih ličnosti radničke Jugoslavije i simbol rudarskog rada.

Rudar koji je radio bez prestanka

Alija Sirotanović rođen je 1914. godine, a gotovo cijeli radni vijek proveo je u Rudniku mrkog uglja Breza radeći kao kopač i brigadir. Njegov primarni alat bila je pneumatska bušilica, a kolege su tvrdile da je zbog svoje snage mogao raditi s dvije bušilice istovremeno.

U poslijeratnoj Jugoslaviji uveden je Stahanovski pokret, sistem rada koji se temeljio na obaranju proizvodnih rekorda i takmičenju među radnicima. Pokret je ime dobio po sovjetskom rudaru Alekseju Stahanovu, koji je 1935. za pet sati i 45 minuta iskopao 102 tone uglja.

U ljeto 1949. godine, nakon savjetovanja sa stručnim osobljem rudnika i kolegama, Sirotanović je predložio da njegova brigada dobije priliku raditi na tri radilišta, uz obećanje da će nadmašiti Stahanovljev rekord.

Prijedlog je prihvaćen, a 24. jula 1949. u jami poznatoj kao Rov vojvode Putnika, Alijina brigada krenula je u pokušaj obaranja rekorda.

Rezultat je bio zapanjujući: Alija Sirotanović je sa svojih osam komorata za osam sati iskopao 152 tone uglja (253 kolica), prebacio normu za 215 posto, srušio Stahanovljev rekord za 50 tona i postavio svjetski rekord u iskopu uglja.

Vijest o njegovom uspjehu proširila se cijelom Jugoslavijom, a o njemu su pisale brojne novine.

Od Tita je tražio samo veću lopatu

Iako je preko noći postao simbol radničkog herojstva, Alija je ostao zapamćen po svojoj skromnosti. Prema jednoj od najpoznatijih anegdota, predsjednik Jugoslavije Josip Broz Tito upitao ga je šta je rudarima najpotrebnije.

Alijin odgovor navodno je bio kratak: trebaju im veće i tvrđe lopate.

Po toj priči, za njega je napravljena posebna lopata koja je dobila naziv „sirotanovićka“. Kada mu je ponuđen novi stan, odbio ga je i predložio da se dodijeli nekome ko nema riješeno stambeno pitanje. Kada mu je ponuđen automobil po želji, izabrao je skromnog „fiću“.

Simbol jednog vremena

Zbog svog podviga Sirotanović je dobio brojna priznanja: proglašen je za heroja socijalističkog rada, odlikovan Ordenom rada sa zlatnim vijencem, dobio nagradu AVNOJ-a i druga priznanja. Njegov lik pojavio se na novčanici od 20.000 dinara iz 1987. godine, ali se dugo pogrešno vjerovalo da je prikazan i na novčanicama od 10 i 1.000 dinara – na njima je zapravo bio drugi radnik, Arif Heralić iz Zenice.

Njegova priča ušla je i u popularnu kulturu. Grupa Zabranjeno pušenje posvetila mu je pjesmu „Srce, ruke i lopata“, u kojoj je opisan kao čovjek koji nije imao oružje osim svog rada, ruku i lopate.

Rekord koji je brzo oboren, ali legenda nije

Zanimljivo je da Sirotanovićev rekord nije dugo ostao neoboren. Samo nekoliko dana kasnije, 29. jula 1949. godine, drugi rudar iz Breze, Nikola Škobić, sa svojom brigadom premašio je njegov rezultat za 14 tona, čime je započela serija novih rudarskih rekorda u Jugoslaviji.

Ipak, Alijino ime ostalo je najpoznatije. Njegov rekord nije upamćen samo zbog brojki, već i zbog slike čovjeka koji je predstavljao cijelu jednu epohu, vrijeme kada je rudar bio simbol snage, izdržljivosti i ponosa radničke klase.

Alija Sirotanović preminuo je 16. maja 1990. godine, ali priča o rudaru koji je za osam sati iskopao 152 tone uglja ostala je dio kolektivnog sjećanja prostora bivše Jugoslavije.