Zdenko Lučić, kandidat za člana Predsjedništva BiH iz reda hrvatskog naroda ispred stranaka „Petorke“, ponovno je na društvenim mrežama optužio lidera HDZ-a Dragana Čovića. Lučić tvrdi da Čović skriva dijelove svog životopisa koji ne odgovaraju vrijednostima koje danas zastupa, a posebno ga proziva za saradnju s jugoslavenskim vlastima i ratno profiterstvo.

U objavi je iznio detalje iz Čovićeve biografije: rođen je 1956. u Mostaru, na fakultetu se izjašnjavao kao Jugoslaven i potpisivao ćirilicom, a stipendist je bio mostarskog „SOKO-a“. U toj fabrici je napredovao do predsjednika radničkog savjeta, a potom je, kako navodi Lučić, potpisivao dokumente kojima je vlast prenosio na direktora Novicu Đuricu.

Lučić ističe da je Čović, kao rukovodilac u vojnoj industriji, morao biti član Saveza komunista i surađivati s Kontraobavještajnom službom. Posebno ga tereti za odobravanje preinaka na avionima Galeb za potrebe JNA, ugradnju lansera i bombi, te popravke aviona oštećenih u borbama protiv Hrvatske. Navodi i fizički napad na radnika SOKO-a u martu 1991.

Prema Lučićevim riječima, Čović je ljeti 1992. predao dokumentaciju o borbenoj spremnosti aviona tadašnjem odjelu za nacionalnu sigurnost, a naređivao je isporuke lansera za JNA. Radnike koji su bojkotovali te isporuke suspendirao je ili premjestio. Proizvodnja je potom premještena u Ortiješ, gdje su se sklapali nosači bombi, a lanseri su iz Rijeke stizali s lažnom dokumentacijom.

Lučić tvrdi da se Čović nije priključio HVO-u početkom rata, već je ostao u kriznom štabu SOKO-a, a svoj nacionalni identitet promijenio je tek kad je postalo jasno da Mostar neće ostati u Jugoslaviji. U maju 1992. poslan je u logistiku HVO-a, a potom je, uz pomoć Mate Bobana i Jadranka Prlića, postavljen za direktora SOKO-a.

Pod njegovim vodstvom, navodi Lučić, vršena je prodaja rezervnih djelova na evropsko tržište, uključujući za Airbus, uz posredovanje banke HCH SOKO u Frankfurtu. Vrijednost prodaje iznosila je više miliona njemačkih maraka. Uz to, Čović je, tvrdi Lučić, sudjelovao u švercu cigareta preko iste kompanije, ostvarivši profit od oko 1,5 miliona maraka.

Tokom 1993. SOKO je, pod Čovićevim nadzorom, proizvodio minobacače i ručne bombe za potrebe HVO-a, a on je, zajedno s Prlićem i Tomićem, trebao postati većinski vlasnik fabrike. Lučić optužuje Čovića da je tako stekao efektivnu kontrolu nad SOKO-om i izvlačio novac iz budžeta Herceg-Bosne.

Nakon rata, Čović je bio kandidat za gradonačelnika Mostara i postao predsjednik HDZ-a Mostar. Lučić ga povezuje i s nestankom šlepera s cigaretama vrijednim dva miliona maraka u bescarinskoj zoni SOKO-a. Osim toga, navodi da je Čović blokirao privatizaciju Aluminijskog kombinate kako bi njemu bliska grupacija preuzela profit.

Zaključno, Lučić poručuje da Čović nije bio učesnik Domovinskog rata na strani HVO-a, već bivši jugoslavenski funkcioner koji se sada koristi naslijeđem HVO-a za političke obračune. „Ko je stvarni ratni profiter, a ko je branitelj?“, pita se Lučić.