Ograničeni ekonomski dogovori između SAD-a i Kine mogli bi privremeno smanjiti nestabilnost na finansijskim tržištima, iako to olakšanje ne otklanja ozbiljne dugoročne pritiske na treće države.

Odnos između dvije najveće svjetske privrede nepovratno se preoblikovao iz trgovinskog spora u višeslojnu stratešku borbu za prevlast, usred restrukturiranja lanaca snabdijevanja izazvanog ratom na Bliskom istoku koji nije donio trajan mir, te rivalstva oko ključnih sirovina i vještačke inteligencije.

Nedavna posjeta američkog predsjednika Donalda Trumpa Pekingu na najvišem nivou bila je prvi put da je jedan predsjednik SAD-a došao u Kinu još od Trumpove prethodne posjete 2018. godine, a ocijenjena je kao znak kontrolisane sistemske konkurencije – perioda intenzivnog nadmetanja unutar globalnog poretka bez direktnog sukoba.

Odnosi dvije zemlje dodatno su se pogoršali posljednjih godina zbog trgovinskih ratova, tehnoloških ograničenja, statusa Tajvana i aktuelnih kriza energetske sigurnosti povezanih s globalnim prijetnjama.

Ograničeni dogovori sklopljeni tokom Trumpove posjete, uz delegaciju američkih tehnoloških lidera koji su pregovarali o većoj otvorenosti Kine prema zapadnim tehnološkim sistemima i platnim mehanizmima, mogli bi umanjiti percepciju rizika na svjetskim tržištima, iako ozbiljni pritisci i dalje mogu uslijediti.

Arzu Al, profesorica međunarodne političke ekonomije na Univerzitetu Marmara, navodi da je energija zamijenila klasičnu industrijsku proizvodnju kao ključni izvor geopolitičke moći, te da Kina, kao najveći svjetski uvoznik energente, ostvaruje veliku troškovnu prednost kupovinom jeftinije nafte iz Irana, Rusije i Venecuele, koji su pod sankcijama.

„Peking na taj način snižava proizvodne troškove i stiče konkurentsku prednost, a iz perspektive Washingtona pitanje nadilazi samo energetsko tržište, jer je cilj više usmjeren na usporavanje dugoročnog ekonomskog uzleta Kine“, rekla je.

Napetosti u ključnim energetskim koridorima, poput Hormuškog moreuza, učinile su energetski aspekt rivalstva očiglednijim, dok bi potezi Washingtona za proširenje sankcija Iranu i ograničavanje pristupa venecuelanskoj nafti, uz pojačan pritisak na pomorski transport, mogli biti pokušaji ometanja kineskih alternativnih energetskih mreža.

„Čak i ako Peking kratkoročno osjeti pritisak, cilj mu je dugoročno uspostaviti ravnotežu kroz strateške rezerve nafte, ulaganja u obnovljive izvore energije i sisteme plaćanja koji ne zavise od dolara“, istakla je.

„Scenarij koji se pojavljuje ukazuje na širi proces koji prevazilazi standardne mehanizme sankcija.“

Profesorica Al dodaje da su se američko-kineski odnosi razvili u strukturnu sistemsku konkurenciju koja obuhvata tehnologiju, energiju, finansije i lance snabdijevanja, čime se urušava multilateralni trgovinski poredak uspostavljen nakon Drugog svjetskog rata.

Kina je uspjela očuvati svoju poziciju u globalnim izvoznim kapacitetima preusmjeravanjem proizvodnje u zemlje ASEAN-a, Meksiko i druge treće države, dok je američki uvoz iz Kine opao, ukazujući na novu strukturu „preusmjeravanja trgovine“.

„Ovaj proces čini globalne proizvodne mreže složenijim, povećava troškove transporta i geopolitičke rizike“, rekla je, dodajući da je sistem Svjetske trgovinske organizacije zasnovan na pravilima oslabljen jer države sada ekonomske odnose posmatraju kroz prizmu nacionalne sigurnosti, a ne slobodnog tržišta, uz pojavu pojmova friend-shoring, de-risking i tehnoloških embarga.

„Kratkoročno, ovi ograničeni sporazumi između SAD-a i Kine mogli bi smanjiti percepciju rizika i pružiti privremeno olakšanje finansijskim tržištima, ali je vjerovatno da će se srednjoročno i dugoročno pojaviti ozbiljni pritisci na ekonomije trećih država“, kazala je.

Al je naglasila da je najveći rizik s kojim se Evropska unija suočava u kontekstu Kine prelijevanje viška kineskih industrijskih kapaciteta na evropska tržišta kroz jeftina električna vozila, solarne panele i proizvode zelene tehnologije.

„Strategija “China Plus One” omogućava zemljama poput Indije, Vijetnama, Indonezije, Meksika i Brazila da privuku nova ulaganja, ali pod pritiskom američko-kineske konkurencije primorane su da biraju između dva bloka“, objasnila je.

„Globalni jug suočava se i s ekonomskim prilikama i s rizikom od sekundarnih sankcija, što svjetsku ekonomiju udaljava od jednopolarnog modela globalizacije i vodi ka novom ekonomskom poretku koji je fragmentiraniji, zasnovan na blokovima i oblikovan geopolitičkim rizicima“, zaključila je.