Opsada čovječnosti
Kada je 9. maj u Mostaru postao sinonim za opsadu
Kada je 9. maj u Mostaru postao sinonim za opsadu
Postoje datumi koji su više od istorijskih bilješki – oni su trajne rane. U Mostaru je to 9. maj 1993., dan kada je Evropa slavila pobjedu nad nacizmom, a u ovom gradu počelo novo stradanje.
Za hiljade Mostaraca taj datum nije samo početak sukoba između HVO-a i Armije BiH. To je bio trenutak podjele grada, nestajanja komšija i nasilnog prekrajanja identiteta.
Preživjeli ističu da sukob nije bio etnički nego između ideologije etničkog čišćenja i ideje multietničkog grada.
Haški tribunal je presudio da je postojao udruženi zločinački poduhvat s ciljem etničkog preuređenja dijelova BiH. Mostar je bio zamišljen kao “hrvatski stolni grad”.
Presude detaljno opisuju koordinirani napad na istočni Mostar 9. maja 1993. U ranim jutarnjim satima grad je zasut granatama – gađane su stambene zgrade, bolnice i naselja.
Novinar BBC-a Jeremy Bowen opisao je da se u istočnom Mostaru moglo poginuti na svakom uglu. Procjena je da je palo oko 100.000 granata.
Posebno teško pogođena bila je Donja Mahala, gdje su korištene improvizovane eksplozivne naprave, uključujući gume s eksplozivom spuštane niz Hum. Izvještaj HVO-a govori o probnom djelovanju napalm bombama.
Svjedok Željko Laketić rekao je da je grad izgledao “kao scena iz filmova o Vijetnamu”.
U danima koji su uslijedili nasilje je bilo sistematski organizovano. Vojnici su obilazili stanove, ljudi su izbacivani iz domova, a porodice protjerivane prema istoku ili logorima.
Mnoga vrata dobila su poruke da stan prelazi u vlasništvo HVO-a. Nestajalo se preko noći; ljudi su odvođeni u Heliodrom, Dretelj, Ljubuški.
Pred Tribunalom je dokumentovano seksualno zlostavljanje. Jedna Mostarka, “svjedokinja CX”, opisala je kako su je vojnici HVO-a satima zlostavljali i tukli pred mužem, nakon čega su je natjerali da im liže čizme.
Zarobljeni pripadnici Armije BiH iz zgrade Vranica odvedeni su u improvizirani zatvor i brutalno mučeni. Njihovo hapšenje predstavljeno je na Hrvatskoj televiziji kao “spašavanje civila”.
Svjedoci su opisivali premlaćivanja, odsijecanje uha i egzekucije. Posmrtni ostaci pronađeni su u masovnoj grobnici Goranci.
Istovremeno su minirane i rušene džamije u zapadnom Mostaru. Vlasti, prema nalazima Tribunala, nisu poduzele ništa da spriječe zločine.
Istočni Mostar postao je geto pod svakodnevnom opsadom – bez struje, vode i hrane. Djeca su odrastala u podrumima.
Ratna bolnica u zgradi Higijenskog zavoda radila je pod svijećama. Medicinska sestra Ifeta Škoro prisjećala se amputacija i roditelja koji donose mrtvu djecu moleći za spas.
Preživjeli logoraši poput Mirze Čemalovića opisali su Dretelj kao “pakao” – hangare bez zraka, jednu čašu vode dnevno i zaključane dane bez hrane.
Uprkos svemu, mnogi Mostarci i danas insistiraju da grad nije branjen iz mržnje, nego iz želje za zajedničkim životom. U Armiji BiH bilo je Hrvata, Srba i Bošnjaka.
Sead Đulić, predsjednik SABNOR-a, govorio je o sukobu ideologija fašizma i antifašizma, a ne naroda. “Komandir odbrane bio je Hrvat, dobitnik Zlatnog ljiljana”, rekao je.
Zato je simbolika 9. maja u Mostaru i danas snažna i bolna. Na dan kada Evropa slavi pobjedu nad fašizmom, Mostar se sjeća početka progona, logora i podjela. Poruka je da su grad odbranili oni koji su vjerovali da komšija ne može biti neprijatelj samo zbog imena. Mostar je preživio uprkos mržnji, zahvaljujući ljudskosti.


