Postoje brojni načini na koje se ljudi smiju – od gromoglasnog smijeha na šalu, preko nervoznog kikotanja u neugodnim situacijama, do podsmijeha izražavanja prezira, kakav često viđamo kod filmskih negativaca. Ipak, smijeh nije isključivo ljudska osobina, jer ga ispoljavaju i naši evolucijski najbliži srodnici – veliki majmuni. Novo istraživanje uporedilo je ljudski smijeh sa smijehom čimpanzi, bonoba, gorila i orangutana, te utvrdilo sličnosti i razlike u ovoj vokalizaciji.

Kod svih proučavanih vrsta smijeh je pratio pravilan ritmički obrazac sa ravnomjerno raspoređenim intervalima između uzastopnih zvukova. Zbog toga što je ovaj obrazac zajednički ljudima i ostalim vrstama, istraživači smatraju da je postojao još kod njihovog posljednjeg zajedničkog pretka, koji je prema procjenama živio prije oko 15 miliona godina u Istočnoj ili Centralnoj Africi.

“Ljudski smijeh dijeli iste osnovne evolucijske korijene kao i smijeh velikih majmuna, ali se u važnim aspektima razlikuje”, izjavila je Chiara De Gregorio, primatolog i istraživač na Univerzitetu Warwick u Engleskoj, vodeći autor studije objavljene u časopisu Communications Biology.

“Ljudski smijeh je brži, raznovrsniji i osjetljiviji na društveni kontekst od smijeha drugih velikih majmuna. Čimpanze i bonobi su naši najbliži srodnici i njihov smijeh je uglavnom sličniji našem nego smijeh gorila ili orangutana. Ipak, ljudski smijeh se izdvaja po stepenu ritmičke složenosti i fleksibilnosti”, dodala je De Gregorio.

Ljudska evolucijska loza se odvojila od loze koja je dovela do čimpanzi i bonoba prije otprilike sedam miliona godina.

Istraživači su analizirali snimke smijeha četiri čimpanze, tri bonoba, dvije gorile, četiri orangutana i četiri osobe, mjereći vrijeme između svakog ispada zvuka u ukupno 140 sekvenci smijeha. Snimci majmuna napravljeni su u njihovim prirodnim okruženjima u zoološkim vrtovima u Njemačkoj i Maleziji, dok su se pojedini majmuni igrali ili ih je lagano golicao poznati ljudski čuvar.

Pokazalo se da ljudi mijenjaju brzinu svog smijeha ovisno o situaciji.

“Naša studija pokazuje da se smijeh postepeno mijenjao tokom evolucije velikih majmuna i ljudi”, kazala je De Gregorio.

“Jedna upadljiva razlika je u tome što ljudi izgleda mogu mijenjati vremensku strukturu smijeha u skladu s kontekstom. U našoj studiji pronašli smo malo dokaza da veliki majmuni mijenjaju ritmičku strukturu svog smijeha u različitim situacijama na isti način kao ljudi, iako bi buduća istraživanja mogla otkriti suptilnije oblike varijacija”, rekla je De Gregorio.

Nalazi ove studije mogli bi imati implikacije za razumijevanje porijekla ljudskog govora.

“Proučavajući smijeh kod naših najbližih srodnika, možemo bolje razumjeti ne samo odakle potiče jezik, već i društvene i emocionalne temelje koji nas čine ljudima”, kazala je De Gregorio.

“Evolucijski porast ritmičke fleksibilnosti koji smo uočili sugerira da su naši preci možda već posjedovali sofisticiraniju glasovnu kontrolu od modernih majmuna, što je predstavljalo važan korak ka govoru i jeziku. Još uvijek ne znamo tačno kako su naši preci komunicirali, ali sada imamo mnogo jasniju sliku kako su se mogli smijati”, dodala je.

Šta je zapravo smijeh?

“Smijeh je ritmička vokalizacija koja se kod neljudskih životinja obično povezuje s pozitivnim društvenim interakcijama poput igre”, objasnila je De Gregorio.

“Smatra se da se smijeh razvio kao društveni signal koji pomaže u održavanju pozitivnih interakcija i jačanju društvenih veza. Tokom igre, on prenosi da su postupci prijateljski, a ne agresivni, pomažući pojedincima da se upuste u grube interakcije bez nesporazuma. Kod ljudi smijeh je dobio mnoge dodatne društvene funkcije, ali njegovo porijeklo vjerovatno leži u igri”, dodala je.

Osim velikih majmuna, i druge životinje imaju ponašanja slična smijehu.

“Da li druge životinje zaista “smiju” zavisi od toga koliko strogo definišemo smijeh. Mnogi sisari pokazuju signale igre koji izgleda imaju slične funkcije. Psi, na primjer, pokazuju karakteristično “lice za igru” i proizvode dahtanje tokom društvene igre. Ovi signali pomažu u prenošenju namjera igre i ukazuju na to da su interakcije neagresivne. Slične vokalizacije povezane s igrom opisane su kod nekoliko drugih sisara”, zaključila je De Gregorio.