Većina ljudi gubitak sluha povezuje sa starošću, ali stručnjaci upozoravaju da se prvi, jedva primjetni znaci mogu javiti mnogo ranije, a posljedice ne ostaju samo na ušima – ozbiljno utječu i na funkciju mozga.

Audiologinja Rachel Artsma, glavna stručnjakinja kompanije hear.com, objašnjava da ljudi u prosjeku čekaju sedam do deset godina prije nego što potraže pomoć, najviše zbog stigme i suptilnosti simptoma. Prvi znaci nisu nužno smanjenje jačine zvuka, već gubitak jasnoće – drugi ljudi kao da mumlaju. Teškoće u bučnom okruženju, pojačavanje televizora ili učestalo traženje da sagovornici ponove rečenicu tipični su pokazatelji. Jednostavan test jeste pitati okolinu da li i oni imaju isti problem; ako ste jedini koji se muči, vjerovatno je riječ o oštećenju sluha.

„Ne slušamo ušima, već mozgom“, ističe dr Artsma. Kada mozak ne dobija dovoljno zvučnih informacija, dolazi do auditivne deprivacije – stanja u kojem mozak „gladuje“ za stimulacijom. To dugoročno povećava rizik od problema s pamćenjem i kognitivnog pada. Studija u časopisu JAMA Network Open pokazala je da čak i blagi gubitak sluha povećava rizik od demencije za 71 odsto, a kod osoba s genetskom predispozicijom za Alzheimerovu bolest taj rizik je još veći. Mozak ulaže dodatni napor da dešifruje zvukove, što ga iscrpljuje, a socijalno povlačenje i izolacija dodatno pogoršavaju situaciju.

Prevencija je ključna i treba početi i bez simptoma. Preporučuje se test sluha već u tridesetim ili četrdesetim godinama, a zatim redovno praćenje – svake dvije godine za zdrave, jednom godišnje za one s oštećenjem. U svakodnevnom životu vrijedi pravilo 60/60: slušalice do 60 posto jačine, najviše 60 minuta bez pauze. Obavezni su čepići za uši u bučnom okruženju, distanca od zvučnika na koncertima i redovne pauze od buke. Dr Artsma zaključuje da briga o sluhu treba da bude podjednako važna kao briga o srcu ili vidu.