Prema istraživanju Platforme za istraživačko novinarstvo (PIN), skoro svaka druga žena koja se porodila u Tuzlanskom kantonu susrela se s nekim vidom akušerskog nasilja, a većina njih nije dobila dovoljno informacija o medicinskim zahvatima, zbog čega osjećaju strah od ponovne trudnoće.

Selma, čiji pravi identitet nije otkriven, stigla je u tuzlansku bolnicu krajem septembra. Nakon oskudnih pregleda i utvrđivanja da je njeno tijelo spremno za porod, smještena je u sobu i podvrgnuta indukciji. Još uvijek je proganja strah od prvog poroda od kojeg se oporavljala mjesecima.

Satima je ležala nepokretna, mučili su je bolovi i povraćanje, a medicinsko osoblje nije reagovalo.

Došli su doktorica, još jedan doktor i sestra i rekli: “Hajde da i tebe završimo, hoćemo da spavamo”, trebala sam otići u WC i “tiskati malo”. Potom su me odveli u porođajnu salu, ispričala je.

Zbog dugotrajnog ležanja, bolova i neprofesionalnog odnosa koji je izazvao strah, Selma je u porod krenula potpuno iscrpljena.

Kad nisam uspijevala da se porodim, pozvali su drugog doktora koji se tokom napona cijelom težinom naslanjao na moj stomak. Rečeno mi je da je beba “zapala”, da je krupna i da porod moraju završiti vakuumom uz epiziotomiju, prisjetila se.

Ona je jedna od stotinu žena iz Tuzlanskog kantona koje su svoja iskustva poroda u Univerzitetskom kliničkom centru u Tuzli (UKC) podijelile s PIN-om u anketi.

PIN je prikupio lične priče porodilja s naglaskom na pojave koje se mogu povezati s akušerskim nasiljem – nepoštivanje dostojanstva, nedostatak informacija, grub, nasilan ili neprimjeren odnos, vrijeđanje ili omalovažavanje.

Gotovo polovina ispitanica doživjela je neki oblik akušerskog nasilja, a gotovo isto toliko njih strahuje od nove trudnoće i poroda.

Epiziotomiju je izvodio student, prisjeća se Selma, i uspio je tek nakon nekoliko pokušaja rezanja, na što mu je doktor psovao i govorio da se postupak mora obaviti iz prvog pokušaja.

Epiziotomija je hirurški rez međice, područja između vagine i anusa, koji se radi u završnoj fazi poroda kako bi se proširio vaginalni otvor i olakšao izlazak djeteta.

Ova procedura se u BiH i dalje rutinski primjenjuje, posebno kod prvorotkinja, iako savremene smjernice ne preporučuju rutinsku ili liberalnu epiziotomiju, zbog čega mnoge zemlje godinama nastoje smanjiti njenu učestalost.

Bila sam uvjerena da je beba mrtva, jer mi niko ništa nije govorio. Nakon nekog vremena je zaplakala. Odmah su mi dali papire na potpis, a ni danas ne znam šta sam tada potpisala, kazala je Selma.

Iako joj je obećana anestezija, osjetila je cijeli proces šivanja, a oporavak je bio spor i otežan uz transfuziju krvi.

Psihičke posljedice trajale su godinama. Mjesecima sam sanjala porod i sve što sam prošla. Ostao je veliki strah i trauma, kazala je Selma.

Nevladina organizacija “Baby Steps” godinama radi na tome da tema akušerskog nasilja postane vidljivija i da se unaprijedi sistem zdravstvene zaštite za žene. Kroz stotine iskustava žena koje su žrtve ovog nasilja, iz ove organizacije za PIN objašnjavaju da je najčešće riječ o vrijeđanju, omalovažavanju, ismijavanju bola, prijetnjama, ignoriranju pitanja ili potreba, ali i fizičkom nasilju s grubim i naglim pokretima pri pregledu ili porodu.

Važno je naglasiti da akušersko nasilje ne podrazumijeva samo fizičko nasilje. Ono obuhvata svaki oblik ponižavajućeg, nehumanog ili neadekvatnog postupanja, kao i postupanja bez pristanka tokom trudnoće, poroda i postpartalnog perioda, navodi predsjednica organizacije Amila Tatarević, dodajući da se radi o pitanju ljudskih prava, dostojanstva žena i rodno zasnovanog nasilja, što prepoznaju i međunarodne organizacije.

Posljedice traumatičnog poroda traju duže nego što javnost pretpostavlja, kaže Tatarević, dodajući da mnoge žene godinama nakon poroda osjećaju strah, anksioznost, nervozu, a neke i depresiju.

Takva iskustva ostavljaju posljedice ne samo na ženu nego i na njen odnos prema sebi, partneru, djetetu i cijeloj porodici. Period koji bi trebao biti vrijeme sigurnosti, podrške i povezivanja često postane period straha, nepovjerenja, povlačenja i osjećaja usamljenosti, objašnjava.

Stotinu žena koje su podijelile svoja iskustva, a čije identitete redakcija PIN-a štiti, ukazuju na ozbiljne psihofizičke posljedice za majku, a nerijetko i za bebu.

Doktorica koja je bila na moje vapaje da me pregleda rekla je “ja ti nisam doktorica”, a doktorica koja je trebala biti moja pojavila se tek da me porodi bez ikakvih informacija, da bi na kraju dijete izvukli na silu vakuumom, dijete je oživljavano i sada ima posljedice, navodi jedna od porodilja.

U svojim ispovijestima žene uglavnom fokus posljedica stavljaju na bebu, zbog čega se ni same nisu mogle oporaviti.

Doktor mi je legao na stomak pri čemu je bebi napukla desna klavikula, a ja imam izbočinu ispod grudi; uopšte nije bilo gužve, samo dvije žene, ali je bilo pred kraj smjene, navela je jedna od porodilja u anketi.

Desetine ispovijesti odnose se i na oživljavanje bebe.

Zbog njihove greške hitan carski, bebu oživljavali, krvarenje na mozgu, stoji u jednoj od ispovijesti.

Više od 44 posto anketiranih porodilja plaši se druge trudnoće i poroda u istoj zdravstvenoj ustanovi. Na tu posljedicu upozoravale su i aktivistice iz “Glas žena” Bihać.

Kada žene svjesno odustaju od rađanja ili odgađaju trudnoću zbog straha od nasilja i nehumanog tretmana, to postaje ozbiljno društveno pitanje. Osim što dugoročno gledano takve prakse utiču na gubitak povjerenja u kompletan zdravstveni sistem, one mogu uticati na demografske tokove u našem društvu, objašnjava Neira Raković, koordinatorica organizacije Glas žene iz Bihaća.

Ona dodaje da žene porod pamte kao traumatičan događaj s razvijenim simptomima anksioznosti, depresije, a neke čak i posttraumatskog stresa, te da fizički oporavak može biti dugotrajniji i nositi komplikacije što utiče na majčinstvo.

Na drugu trudnoću i porod Selma se odlučila godinama kasnije izvan BiH, gdje je po prvi put doživjela human pristup i podršku tokom poroda.

Moje prethodno iskustvo iz BiH ovdje se vodilo kao trauma, i osoblje mi je stalno govorilo da ne brinem jer “ovdje nije tako”. Dan danas kad pričam o ovome i prisjetim se svega, plačem ma koliko god vremena prošlo, priča Selma.

Nakon poroda rekli su joj da mora potpisati saglasnost da beba primi krvnu plazmu zbog stanja u kojem se nalazi, a koju je drugi dan vidjela samo u inkubatoru.

Tada mi je doktorica rekla i da je beba po rođenju dobila ocjene pet i tri, tonom zbog kojeg sam se osjećala kao da sam ja kriva za stanje svog djeteta, prisjetila se, dodajući da su je s bebom tek treći dan prebacili na pedijatriju do koje je nakon teškog poroda išla sama sa svojim stvarima.

Na pedijatriji nije imala tople vode, pa je ranu inficirala pranjem hladnom vodom iz flaše.

Kada se porodila, nakon traumatičnog iskustva s verbalnim nasiljem, vrijeđanjem, ponižavanjem i otkrivanjem informacija o zdravstvenom stanju pred drugim pacijentima na odjelu za visokorizičnu trudnoću, Mirela je podnijela prigovor Univerzitetskom kliničkom centru u Tuzli sa zahtjevom za utvrđivanje odgovornosti za svaki opisani prekršaj koji je ugrozio njeno mentalno zdravlje.

Ono što sam ja kao čovjek očekivala jeste samo empatija i human, ljudski odnos s uvažavanjem dostojanstva svake pacijentice. Bebi sam se neizmjerno radovala, ali sam kao i svaka trudnica strahovala za njen život i zdravlje i bilo mi je potrebno da dobijem informacije o svome stanju dok sam boravila na Odjelu za visokorizične trudnoće, kazala je ona.

Mirela je objasnila da uglavnom nije dobijala dovoljno informacija o stanju nje i bebe i da je nerijetko morala kablove za mjerenje otkućaja srca bebe sama sebi držati na stomaku bez podrške i objašnjenja medicinskog osoblja.

Novinari PIN-a imali su uvid u žalbu Mirele, a njen identitet redakcija štiti zbog njenog straha od stigme i odmazde.

Od ukupno stotinu anketiranih žena iz cijelog Tuzlanskog kantona, njih tri su prijavile akušersko nasilje zdravstvenoj ustanovi, očekujući utvrđivanje odgovornosti, ali i vraćanje povjerenja i sigurnosti u zdravstveni sistem. Ostale pacijentice nisu imale povjerenja da će ustanova reagovati po njihovoj žalbi. Isto iskustvo imaju i u organizaciji “Baby steps”.

Reakcije zdravstvenih institucija su i dalje apsolutno nedovoljne. Naše iskustvo pokazuje da se prijave žena najčešće relativiziraju, minimiziraju ili pokušavaju opravdati okolnostima rada i zaštitom zdravstvenog osoblja, dok iskustva i prava pacijentica ostaju u drugom planu, kaže Tatarević.

Za nju su dodatno uznemiravajući ozbiljni propusti koji su direktno ugrozili pacijente, a koji se često pokušavaju umanjiti, prikriti ili zadržati unutar institucija, posebno kada postoji bojazan od disciplinske ili krivične odgovornosti zdravstvenih radnika.

Posebno zabrinjava izostanak reakcije ljekarskih komora. Praktično nema primjera ozbiljnih disciplinskih postupaka ili oduzimanja licenci, čak i u slučajevima pravosnažnih presuda ili teških posljedica po pacijente, kaže Tatarević, dodajući da su reakcije institucije uglavnom brze i glasne kada treba javno stati u zaštitu kolega.

Tek svaka peta anketirana porodilja osjećala se informisano tokom boravka u bolnici i samog postupka poroda. Većina žena uglavnom nije dobijala sve potrebne informacije o procedurama koje su rađene.

Mirela godinu dana od podnošenja žalbe UKC-u Tuzla nije dobila odgovor, iako je u žalbenom zahtjevu tražila da je se informiše nakon okončanja postupka utvrđivanja odgovornosti.

Iz UKC Tuzla nisu željeli odgovoriti na upit PIN-a o nalazima ankete, iskustvima i posljedicama žena u TK nakon porođaja u ovoj ustanovi, ni nakon roka od mjesec dana čekanja.

Dugogodišnja negativna iskustva žena na porodu i inicijative organizacija koje se bore za humanu i efikasnu zdravstvenu zaštitu ukazuju na važnost reforme zdravstvenog sistema i unapređenja odnosa prema pacijentima. Inicijativa za pravo na kontinuiranu pratnju po izboru žene još uvijek čeka na odobrenje, uprkos naporima organizacija da zaživi u praksi.

Smatramo da je upravo pratnja jedna od najvažnijih i najkonkretnijih promjena koje mogu napraviti ogromnu razliku u porodilištima. Kada žena nije sama, mijenja se sve – komunikacija, odnos prema njoj, osjećaj sigurnosti, nivo podrške i odgovornosti, kazala je Tatarević, objašnjavajući da prisustvo osobe od povjerenja vrlo često samo po sebi sprječava nehumano postupanje i vraća osjećaj dostojanstva u jedan od najvažnijih trenutaka života žene.

Organizacija “Baby steps” istovremeno insistira na poštivanju Zakona o pravima pacijenata, na obaveznom informisanom pristanku, na poštivanju svjetskih stručnih preporuka i savremenih standarda humane njege tokom poroda.

Postavlja se pitanje zašto tako teško prihvatamo promjene i zbog čega mislimo da su žene u Bosni i Hercegovini manje vrijedne humane i dostojanstvene njege nego žene u ostatku svijeta, kazala je Tatarević.

Inicijativu za pravno regulisanje prava na pratnju pri porodu uputile su i iz organizacije “Glas žena” Bihać, objašnjavajući da kontinuirano vrše i monitoring rada porodilišta u Kantonalnoj bolnici Bihać i pružaju partnerstva i pomoć osoblju u procesu promjena usluga.

Mi smo, kako bi olakšali posao, dostavili nacrt teksta Pravilnika ali i Uredbe, međutim trenutno najveću kočnicu predstavlja Ministarstvo zdravlja FBIH koje se na naše pozive, mailove i upute oglušilo. Kako stvari stoje, čekaju istek mandata i opće izbore kako bi izbjegli da nešto konkretno učine po pitanju prava na pratnju porodilja u FBIH, kazala je Neira Raković.

Pokušavajući prepričati posljedice iskustva poroda na UKC-u Tuzla i ukazati na važnost promjena, Mirela kaže da je noćima imala more o gubitku djeteta i odnosu osoblja prema njoj.

Konstantno sam mjesecima bila u strahu da će mi neko uzeti dijete ili da ću se morati vratiti “gore”, prisjetila se, dodajući da su je nakon poroda izolovali samu u vešeraj gdje je zbog ljeta bilo izuzetno sparno.

Ona već godinu dana čeka reakciju UKC-a Tuzla na prigovor koji je uložila zbog akušerskog nasilja u nadi za uvođenjem promjena, kako druge žene ne bi morale prolaziti ono s čim ona živi i danas.

Ovaj porod je na mene ostavio dubok psihološki trag – negativan. Smatram ga traumatskim iskustvom na kojem još radim i teško mi je pričati o njemu. Ne želim nikada više ni na koji način biti u sličnoj situaciji. Nijedan porod više ne bih povjerila osoblju sa UKC-a, kazala je ona.

Ukoliko ste doživjeli neki oblik akušerskog nasilja, prijaviti možete bolnici u kojoj ste se porodili, prigovorom direktoru bolnice i komisiji za prigovore, nadležnom Ministarstvu zdravlja, Ombudsmenu za ljudska prava, krivičnu prijavu u slučajevima težeg oblika nasilja i nesavjesnog liječenja možete podnijeti Tužilaštvu ili policiji u kantonu gdje ste se porodili, te Udruženju “Baby Steps” koje omogućava anonimno ili direktno prijavljivanje akušerskog nasilja.