I premalo i previše određenih nutrijenata može biti povezano s ozbiljnim zdravstvenim problemima, ali tumačenje tih veza nije uvijek jednostavno. Vitamin B12 jedan je od takvih nutrijenata.

Godinama je smatran jednim od “dobrih momaka” u prehrani jer pomaže tijelu da pravilno funkcioniše. Kada ga nema dovoljno, posljedice se brzo osjete – hronični umor i usporene kognitivne funkcije među najčešćim su simptomima nedostatka B12.

Međutim, novija istraživanja ukazuju na to da je priča o vitaminu B12 mnogo komplikovanija. Naučnici su otkrili zbunjujuće veze između abnormalnih nivoa B12 i određenih vrsta raka – uključujući rak pluća, dojke, jednjaka i debelog crijeva.

Vitamin B12, odnosno kobalamin, neophodan je za život svih životinja. Učestvuje u stvaranju DNK i mijelina koji štiti nerve, važan je za sazrijevanje crvenih krvnih zrnaca, kao i za procese povezane s mastima i aminokiselinama.

Pošto biljke ne proizvode B12, ovaj vitamin se prirodno nalazi samo u namirnicama životinjskog porijekla. Zato ljudi koji se hrane isključivo biljno ili imaju problema s apsorpcijom hranjivih tvari često pate od njegovog nedostatka.

Upravo njegova uloga u sintezi i stabilizaciji DNK navela je naučnike da istraže moguću povezanost s rakom. Rak zapravo počinje oštećenjem DNK, a smatra se da ozbiljan nedostatak B12 može indirektno poremetiti procese kojima ćelije kopiraju i popravljaju genetski materijal.

Neka istraživanja su zbog toga sugerisala da održavanje zdravog nivoa B12 može pomoći u zaštiti ćelija od genetske nestabilnosti povezane s rakom. Ali druga istraživanja dodatno su zakomplikovala priču – pokazala su povezanost između neuobičajeno visokih nivoa B12 u krvi i raka pluća.

Dakle, i prenizak i previsok nivo B12 zabilježen je kod oboljelih od raka u brojnim studijama širom svijeta. Da li to znači da neuravnotežen unos vitamina B12 izaziva rak? Ne nužno. Zapravo, moguće je da je odnos obrnut.

Jedan od glavnih problema jeste to što istraživači često mjere dvije različite stvari: koliko B12 ljudi unose hranom i koliko ovog vitamina cirkuliše u njihovoj krvi. To nije isto, jer nivo B12 u krvi ne zavisi samo od ishrane, već i od toga kako tijelo skladišti, koristi i transportuje vitamin.

Jetra skladišti velike količine B12, a pojedini karcinomi – naročito rak jetre i agresivni oblici raka koji se šire po organizmu – mogu poremetiti način na koji se vitamin čuva, prenosi i oslobađa. Neki tumori čak povećavaju proizvodnju proteina koji prenose B12 kroz krvotok. To znači da povišen nivo B12 u analizama krvi ponekad može biti simptom ili posljedica bolesti, a ne njen uzrok.

Naučnici i dalje pokušavaju da razjasne šta tačno znače povišeni nivoi B12. Studija iz 2026. godine, koja je obuhvatila više od 37.000 pacijenata s rakom debelog crijeva, pokazala je da osobe s vrlo visokim nivoom B12 imaju znatno lošije šanse za preživljavanje. Ipak, istraživači nisu dokazali uzročno-posljedičnu vezu, već su sugerisali da bi B12 mogao biti biomarker agresivnijeg oblika bolesti.

Pregled naučnih radova iz 2022. zaključio je da i dalje nema čvrstih dokaza da visok unos B12, povišen nivo vitamina u krvi ili suplementacija direktno izazivaju rak, uprkos čestim vezama između abnormalnih nivoa B12 i bolesti. Još jedan pregled iz 2024. godine, koji se bavio nivoima B12 kod pacijenata oboljelih od raka, zaključio je da “dijagnostički značaj povišenog B12 kod osoba kojima je već dijagnostikovan rak ostaje nejasan i mogao bi biti posljedica obrnute uzročnosti”.

Dodatnu složenost donijela je studija iz 2024. sprovedena u Vijetnamu na 3.758 pacijenata oboljelih od raka. Istraživači su upoređivali unos B12 kod oboljelih i kod 2.995 zdravih osoba i pronašli takozvanu U-oblik vezu – i ljudi s vrlo niskim i oni s vrlo visokim unosom vitamina imali su povećan rizik od raka u poređenju s onima koji su bili u srednjem opsegu.

Ipak, i ova studija ima važna ograničenja. Kao i mnoga istraživanja o vezi između B12 i raka, bila je opservaciona, što znači da može pokazati samo povezanost, ali ne i direktan uzrok i posljedicu. također, istraživači su se oslanjali na upitnike o ishrani, koji nisu uvijek potpuno pouzdani pokazatelji dugoročnih prehrambenih navika.

Pritom, čak je i grupa s najvećim unosom vitamina prosječno unosila oko 2,97 mikrograma B12 dnevno – što nije mnogo više od standardnih preporuka koje se kreću između 2,4 i 2,8 mikrograma dnevno. Zbog svih ovih nedosljednosti u istraživanjima, veza između raka i vitamina B12 i dalje nije potpuno jasna.

Naučnici još pokušavaju da utvrde da li vitamin doprinosi bolesti, da li je posljedica bolesti – ili možda oboje. Ipak, jedno djeluje prilično jasno: kao i kod mnogih stvari u životu, problemi najčešće nastaju kada nečega ima premalo ili previše. Možda je zato najbolje poslušati Zlatokosu i držati se one “taman kako treba” mjere.