Dijagnoza depresije danas se u potpunosti oslanja na ono što pacijenti iznesu o svojim tegobama, dok ljekari laboratorijske analize koriste samo kako bi odbacili druga oboljenja. Zasada ne postoji nijedan objektivan biološki pokazatelj koji bi mogao potvrditi depresiju ili je otkriti u ranoj fazi.

Problem je dodatno složen jer depresija kod svake osobe ima drugačije lice. Dok jedni pate od fizičkih, somatskih simptoma poput hroničnog umora, promjena u apetitu ili nemira, drugi se bore s emocionalnim i kognitivnim posljedicama – osjećajem beznađa, poteškoćama u razmišljanju ili anhedonijom, odnosno nemogućnošću da osjete zadovoljstvo i gubitkom interesa za aktivnosti koje su ih nekad ispunjavale.

“Depresija nije jedinstven poremećaj, može izgledati vrlo različito od osobe do osobe, zbog čega je ključno uzeti u obzir različite kliničke slike, a ne samo opću dijagnostičku etiketu. Naše istraživanje otkriva jedinstvene biološke osnove mentalnog zdravlja koje su često prikrivene širokim dijagnostičkim kategorijama”, izjavila je vodeća autorica studije Nicole Boulier Perez, docentica na Fakultetu za medicinske sestre “Rory Meyers” pri Univerzitetu u New Yorku (NYU).

Depresija je naročito učestala među osobama s imunološkim poremećajima poput HIV-a. Povećani rizik proizlazi iz mješavine hronične upale, društvene stigmatizacije i ekonomskih poteškoća. Žene koje žive s HIV-om posebno su pogođene, a depresija može ozbiljno narušiti njihovu posvećenost liječenju i redovno uzimanje antiretrovirusne terapije.

“Kod žena s HIV-om koje potencijalno prolaze kroz depresiju, želimo bolje razumjeti šta se događa i prepoznati to ranije, kako ne bi štetilo njihovom cjelokupnom zdravlju”, naglasila je Perez.

Kako bi dublje proniknuli u biologiju koja stoji iza depresije, istraživači su se usmjerili na znakove ubrzanog starenja u organizmu. Biološka starost, koja se ne mora podudarati s hronološkom, može se izmjeriti pomoću “epigenetskih satova” – alata koji prate hemijske promjene na DNK molekuli koje se nakupljaju tokom vremena.

U istraživanju je učestvovalo 440 žena – 261 s HIV-om i 179 bez ove infekcije – uključenih u Studiju o HIV-u kod žena (Women’s Interagency HIV Study). Simptomi depresije procjenjivani su putem CES-D skale, upitnika od dvadeset stavki koji obuhvata somatske i nesomatske manifestacije.

Uzorci krvi analizirani su radi mjerenja biološkog starenja primjenom dvije vrste epigenetskih satova. Prvi je procjenjivao starenje u različitim tipovima ćelija i tkiva, dok se drugi fokusirao isključivo na monoćite – vrstu bijelih krvnih zrnaca koja ima važnu ulogu u imunološkom odgovoru. Monoćiti su ključni kod infekcije HIV-om i često su povišeni kod osoba s depresijom.

Rezultati su pokazali da je starenje monoćita snažno povezano s nesomatskim simptomima depresije, uključujući anhedoniju, osjećaj beznađa i doživljaj ličnog neuspjeha – i to kako kod žena s HIV-om, tako i kod onih bez njega.

“Ovo je naročito intrigantno jer osobe s HIV-om često imaju fizičke tegobe poput umora koje se pripisuju samoj hroničnoj bolesti, a ne depresiji. Međutim, naši nalazi preokreću tu perspektivu – otkrili smo da su ove mjere povezane s raspoloženjem i kognitivnim smetnjama, a ne sa somatskim simptomima”, objasnila je Perez.

Nasuprot tome, širi epigenetski sat koji je mjerio starenje u više vrsta ćelija nije pokazao nikakvu vezu sa simptomima depresije. Perez je istakla da su potrebna dodatna istraživanja prije nego što se ovi nalazi počnu primjenjivati u kliničkoj praksi. Ipak, oni ukazuju na budućnost u kojoj bi se depresija mogla otkrivati ranije i preciznije, putem biološkog testiranja.

Ovakav napredak mogao bi na kraju omogućiti personalizovanije pristupe liječenju, uključujući identifikaciju lijekova koji će najvjerovatnije djelovati kod određene osobe.

“Razmišljam o izreci: “Ono što se mjeri, time se i upravlja.” Ambiciozan cilj u mentalnom zdravlju bio bi kombinovati subjektivno iskustvo s objektivnim biološkim testiranjem. Naši nalazi približavaju nas tom cilju precizne njege mentalnog zdravlja, naročito za visokorizične populacije, pružajući biološki okvir koji bi mogao usmjeravati buduću dijagnozu i terapiju”, zaključila je Perez.