Srebrenica je vrhunska paradigma bosanskog genoćida, što potvrđuje obimno naučno djelo njemačkog autora Matthiasa Finka, kazao je Avdija Alibašić u Sarajevu.

Alibašić, koji je uvodničar na sesiji Asocijacije nezavisnih intelektualaca Krug 99, istaknuo je da ova hronologija na hiljadu stranica prikazuje kritički pregled dešavanja od 1992. do 1995. godine, zasnovan na zvaničnim dokumentima iz vojnih i političkih arhiva Republike Srpske.

Pad Srebrenice 11. jula 1995. i ubistvo više od 8.000 muškaraca te protjerivanje preko 25.000 civila predstavlja jedan od najtragičnijih događaja u evropskoj istoriji.

Ovaj stravičan zločin doveo je u pitanje temelje moderne civilizacije, jer su pred očima međunarodne zajednice pogaženi svi demokratski principi zapadnog svijeta.

Ključ za razumijevanje rata u Bosni i Hercegovini leži, kako je rekao Alibašić, u službenoj državnoj doktrini “Odluka o strateškim ciljevima srpskog naroda u BiH” iz maja 1992. godine, koja je definisala šest ciljeva usmjerenih na trajnu segregaciju i fizičko razdvajanje naroda, uključujući državno razdvajanje, koridor kroz Brčko i Podrinje, eliminaciju Drine kao granice i podjelu Sarajeva.

Tokom skupštinske rasprave 1992., general Ratko Mladić upozorio je političko rukovodstvo da planirano čišćenje teritorija predstavlja genoćid, ali su uprkos tome strateški ciljevi jednoglasno usvojeni, što dokazuje svjesnu uključenost genoćida u njihovo ostvarenje.

Namjeru uništenja potvrđuje i Direktiva broj 7 iz marta 1995., kojom je Drinskom korpusu naređeno stvaranje uslova potpune nepodnošljivosti i besperspektivnosti za opstanak u Srebrenici i Žepi.

Alibašić je pojasnio da se tekst ove vojne naredbe podudara s definicijom genoćida iz UN-ove konvencije iz 1948. o namjernom podvrgavanju grupe uništavajućim životnim uslovima.

Svođenje genoćida samo na juli 1995. u Srebrenici historijski je pogrešno i štetno za kulturu sjećanja, jer je Srebrenica bila samo završni, prostorno i vremenski zgusnuti vrhunac trogodišnjeg genoćidnog procesa širom zemlje. Da je genoćid počinjen i izvan Srebrenice, dokazuju presude evropskih i nacionalnih sudova, poput osude Nikole Jorgića u Njemačkoj za zločine na području Doboja.

Vrhovni sud Bavarske utvrdio je genoćidna djela u Foči, dok je Haški tribunal u slučaju Gorana Jelisića potvrdio da genoćid može obuhvatiti i ograničeno geografsko područje, poput Brčkog.

Politički i vojni lideri Radovan Karadžić i Ratko Mladić pravosnažno su osuđeni za učešće u četiri udružena zločinačka poduhvata, uključujući terorisanje Sarajeva i genoćid u Srebrenici.

Alibašić je naglasio da narativ o zločinima na svim stranama nema pravno i etičko uporište i služi samo umanjivanju vlastite krivice. Dok je srpska strana preko “Službenog glasnika” zvanično najavila upotrebu svih sredstava uz ignorisanje ljudskih prava, u dokumentima Armije BiH ne postoje naredbe protiv bilo kojeg naroda.

Današnja kultura sjećanja uglavnom se svodi na komemoracije i vjerske obrede, dok bi pokretanje privrednih i društvenih aktivnosti tokom godine moglo poslati poruku da se život u Srebrenici nastavlja.

Alibašić je zaključio da je istina jedino legitimno oružje protiv poricanja zločina, a trajno pamćenje i suočavanje s činjenicama civilizacijska je obaveza svih nas.