Paris St Germain u subotu u finalu Lige prvaka dočekuje Arsenal, a klupu francuskog tima vodi Luis Enrique, trener koji je u posljednjih deset godina izgradio jedan od najimpresivnijih biltena u najvećim utakmicama modernog fudbala.

Luis Enrique je pobijedio u 11 od 12 jednokrakih klupskih finala u kojima je bio menadžer, niz koji se proteže kroz dvije ere, dvije fudbalske kulture i dvije verzije elitne dominacije.

Barcelona sa svojom galaksijom individualnog sjaja donijela je Špancu prvi evropski uspjeh, dok ga je kolektivna oluja PSG-a vratila na taj nivo.

Način na koji Luis Enrique osvaja finala je zadivljujući. Njegovi timovi ne preživljavaju finala – oni ih obično rano preuzimaju, podređuju ih svom ritmu i natjeraju protivnike u iscrpljenost. Barca je pregazila Juventus 3:1 u finalu Lige prvaka 2015. i tako kompletirala trebl. Mjesecima kasnije, nadigrali su Sevillu 5:4 u ludom okršaju za UEFA Superkup, koji je bio spomenik napadačkom ekstremizmu.

Uslijedili su trijumfi u Kupu kralja, titula na Svjetskom klupskom prvenstvu protiv River Platea i osjećaj da je Barcelona tog doba postojala u stalnom naprijed kretanju. U PSG-u se estetika promijenila – ovaj tim je manje dekorativan, agresivniji bez lopte, skloniji gušenju protivnika pritiskom i kretanjem nego dugotrajnim posjedom.

Ipak, zaštitni znak ostaje isti: Luis Enriqueovi timovi igraju finala kao da vjeruju da je samo oklevanje kobno. Taj mentalitet bio je vidljiv u Munichu prošle godine kada je PSG demolirao Inter 5:0 u finalu Lige prvaka preciznošću i pritiskom koji su djelovali manje kao napeta evropska odluka, a više kao neminovnost.

Jedina mrlja na Luis Enriqeuovom biltenu u jednokrakim klupskim finalima došla je nekoliko sedmica kasnije na Svjetskom klupskom prvenstvu, kada je PSG izgubio 3:0 od Chelseaja. Ipak, čak je i taj poraz bio u izuzetnim okolnostima na kraju iscrpljujuće kampanje u kojoj je PSG prošao sve do kraja u svakom takmičenju koje mu je bilo dostupno, rastegnuvši sezonu do fizičkih i emocionalnih granica.

Umjesto da probije Luis Enriqeuovu auru, poraz je gotovo ojačao. Ove sezone, Luis Enrique je uspio obnoviti izdržljivost u timu koji je djelovao kao da je ostao bez daha tokom zime.

„Da se moram baciti s mosta zbog njega, uradio bih to bez oklevanja“, rekao je Ivan Rakitic 2017. godine, koji je u to vrijeme bio izbačen iz Barcinog startnog sastava. „Samo pogledom ili osmijehom daje ti samopouzdanje potrebno za uspjeh.“

Sada slijedi još jedno finale, a Luis Enrique je novinarima rekao da je Arsenal najbolji tim na svijetu bez lopte, dok je svojim igračima poručio da su oni najbolji s loptom. PSG obično uživa u većini posjeda, dok je njihova tranziciona igra vjerovatno najsmrtonosnija.

Za Arsenal, izazov je jednako psihološki koliko i tehnički ili taktički. Suočavaju se s timom koji je pod Luis Enriqeuom finala učinio rutinom, s trenerom koji djeluje najopasnije kada je pritisak najveći. Jer u Barsi i PSG-u, kroz različite igračke kadrove, sisteme i generacije, jedan obrazac je opstao: kada Luis Enrique stigne u jednokrako klupsko finale, obično odlazi s trofejom.