Rak mokraćnog mjehura spada među češće vrste malignih oboljenja, a jedan od najvećih izazova u njegovom liječenju jeste sklonost ponovnom javljanju i nakon uspješne terapije.

Naučnici su u studiji objavljenoj u časopisu Cell predstavili jednostavan test urina koji bi mogao pomoći ljekarima da preciznije odluče kojim pacijentima je potrebna dodatna imunoterapija, a kod kojih bi takav tretman bio suvišan. Time bi se izbjegle nepotrebne nuspojave i liječenje prilagodilo svakom pacijentu.

Rak mokraćnog mjehura šesti je po učestalosti u SAD-u i jedan od vodećih uzročnika smrti povezanih s rakom. Od 70 do 75 posto novootkrivenih slučajeva čini nemišićno invazivni oblik (NMIBC), u kojem se tumorske stanice nisu proširile na mišićni sloj.

Nakon operativnog zahvata, pacijenti često primaju terapiju koja se daje direktno u mokraćni mjehur kako bi se uništile preostale ćelije i smanjio rizik od recidiva. Kod pacijenata s većim rizikom koristi se BCG imunoterapija, ali ona ne djeluje kod svih, a ljekari trenutno nemaju pouzdan način da procijene ko će imati najviše koristi.

Stručnjaci objašnjavaju da se rak mokraćnog mjehura često vraća zbog takozvanog “field effecta” – promjena u normalnim stanicama sluznice koje povećavaju vjerovatnoću nastanka novih tumora. Istraživači sa Stanforda navode da normalne stanice s vremenom razvijaju mutacije usljed izloženosti štetnim faktorima i starenja, što može dovesti do lažno pozitivnih rezultata kod testova koji analiziraju DNK iz urina.

Zato su naučnici razvili napredniji test urina koji analizira fragmente tumorske DNK prisutne u mokraći. Budući da urin dolazi u direktan kontakt sa stanicama mokraćnog mjehura, predstavlja idealan uzorak. Test je osmišljen tako da razlikuje mutacije povezane s tumorom od onih koje nastaju prirodnim starenjem tkiva, procesom koji su nazvali “klonalna cistopoeza”. Statistički model filtrira promjene uzrokovane starenjem i fokusira se na DNK koji potiče od aktivnog tumora.

Studija je pokazala da su pacijenti kod kojih je tumorski DNK bio prisutan i nakon završetka BCG terapije imali znatno veći rizik od ponovne pojave bolesti. S druge strane, oni kod kojih DNK više nije bio detektiran imali su vrlo dobre izglede za oporavak. Zanimljivo je da je test u mnogim slučajevima mogao upozoriti na povratak bolesti prije nego što bi to pokazala standardna cistoskopija.

Analizom uzoraka prije operacije, nakon nje i nakon BCG terapije, istraživači su identifikovali tri grupe pacijenata: one kod kojih je operacija bila dovoljna, one koji su dobro reagirali na BCG, i one kod kojih je tumorski DNK ostao prisutan ili se povećao unatoč terapiji. Rezultati ukazuju da različiti biološki mehanizmi određuju odgovor na operaciju i imunoterapiju.

Ako se ovi rezultati potvrde u većim kliničkim ispitivanjima, novi test mogao bi omogućiti ljekarima da izbjegnu nepotrebnu BCG terapiju, ranije prepoznaju pacijente s visokim rizikom i brže uvedu dodatne terapije. Također bi se smanjila potreba za invazivnim pregledima i efikasnije koristile ograničene zalihe BCG-a. Iako su potrebna dodatna istraživanja, dosadašnji rezultati pokazuju velik potencijal za preciznije i individualizirano liječenje.