Ahmed Kulanić, koji stoji na čelu Memorijalnog centra Sarajevo, uputio je pismo predsjednici Međunarodnog rezidualnog mehanizma za krivične sudove Gracieli Gatti Santana povodom molbe za raniji izlazak Ratka Mladića. On je naglasio da bi svaki potez koji bi doveo do njegovog oslobađanja, pa i smanjenja kazne, bio neopravdan sa pravnog, moralnog i istorijskog stanovišta.

U pismu se ističe kako je Mladić osuđen na doživotnu robiju za genoćid, zločine protiv čovječnosti i kršenje ratnih zakona, što podrazumijeva i teror nad stanovnicima Sarajeva kroz višegodišnje granatiranje i snajperisanje.

Kako Kulanić objašnjava, opsada Sarajeva nije imala karakter vojne akcije, već je riječ o sistematskom zastrašivanju civila u kojem su djeca, žene i starci bili svakodnevne mete. Incidenti poput onog na Markalama ostavili su trajnu ljagu na ljudskoj savjesti.

Ti zločini su, dodaje, sastavni dio presude i istorijske istine koju su utvrdili Međunarodni sud za bivšu Jugoslaviju i Mehanizam. Oni nisu samo puke pravne formulacije, već predstavljaju hiljade ubijenih civila, stradalu djecu Sarajeva, mlade ljude iz Tuzle, Prijedora, Srebrenice i drugih mjesta širom Bosne, te uništene živote i glavni grad koji je godinama bio pod blokadom.

Kulanić poručuje da se zahtjev za puštanje ne može posmatrati izolovano niti svesti na zdravstveno stanje osuđenika. Pokušaj da se njegovo oslobađanje prikaže kao human gest predstavlja obezvrjeđivanje zločina, a milost prema ratnom zločincu ne smije biti iznad prava žrtava na pravdu.

Mehanizam za međunarodne krivične sudove (IRMCT) nije osnovan da pronalazi načine za ublažavanje kazni za najteže zločine, već da osigura njihovo dosljedno izvršenje. Bilo kakvo odstupanje od toga narušilo bi vjerodostojnost međunarodnog prava i pravde koju je ovaj mehanizam naslijedio.

Direktor je naglasio da za genoćid, zločine protiv čovječnosti i teror nad civilima ne postoji humanitarni izuzetak koji bi opravdao prekid služenja kazne. Puštanje osobe osuđene za genoćid stvorilo bi opasan presedan, šaljući poruku da i za najteže zločine postoji izlaz, da doživotna kazna nije zaista doživotna i da pravda može biti podložna okolnostima i pritiscima.

Bol žrtava Sarajeva, Srebrenice i mnogih drugih mjesta nije privremena niti podložna pravnim izuzecima. Zato njihov glas mora biti odlučujući u ovakvim odlukama, a taj glas je jasan i jedinstven: kazna se mora izvršiti do kraja.

Na kraju, Kulanić poručuje da bi svaka drugačija odluka značila poniženje žrtava i ozbiljan presedan. Zločini su počinjeni, odgovornost je dokazana i kazna mora biti sprovedena u potpunosti. Od predsjednice očekuje odluku koja ne ostavlja mjesta sumnji: za genoćid, zločine protiv čovječnosti i teror nad civilima nema izuzetaka, ublažavanja ni slobode. Svaki drugačiji ishod bio bi istorijska greška, zaključio je Kulanić.