Migranti bez zaštite

Xu, radnik migrant koji traži fizički rad na lokaciji Xinqiao, samo je jedan od primjera. Nema socijalno osiguranje u Šangaju. Nema ugovor. Nema uplate u penzioni fond.

Postoji opcija da radnici kao fleksibilni radnici uplaćuju u šangajski sistem socijalnog osiguranja. Međutim, morali bi pokriti i dio poslodavca i svoj dio.

Za nekoga ko zarađuje 200 juana dnevno, bez garancije da će sutra imati posla, to bi bilo poput, kako je rekao Sun, “tražiti od nekoga ko jedva preživljava da štedi”.

Pilot program za osiguranje od povreda na radu, koji je prvobitno bio namijenjen radnicima na platformama poput dostavljača, pokrivao je 23,25 miliona ljudi u 17 provincija do oktobra 2025. godine, prema izvještaju Državnog savjeta.

Vlasti su u martu najavile da će biti proširen na cijelu zemlju. No, radnici na fizičkim “gig stanicama”, koji nisu vezani ni za jednu platformu, uglavnom ostaju van njegovog dosega.

Sun je rekao da je postojeći pravni i institucionalni okvir za zaštitu ovih radnika “prazan list”.

“Njihovu želju za radom treba poštovati – ne možete im jednostavno oduzeti ili ograničiti prava na zaposlenje”, rekao je.

“Ali zaštita tokom njihovog radnog procesa mora biti ojačana.”

Bez pokrića, posljedice padaju na same radnike.

“Neki stariji radnici to jednostavno trpe i ne traže medicinsku pomoć”, rekao je Sun. “To postane ozbiljno. Neki čak izgube život.”

Gradski penzioni sistemi zahtijevaju 15 ili više godina kumulativnih uplata. Radnici u svojim 50-im i 60-im godinama sa fragmentiranom istorijom zaposlenja ne bi ispunjavali uslove.

Kada više ne budu u mogućnosti da obavljaju fizički rad, mnogi se vraćaju u svoja sela, oslanjajući se na seosku penziju od oko 100 do 200 juana mjesečno – koju finansira država – dopunjenu poljoprivredom za vlastite potrebe i podrškom djece, ako je imaju.