Međunarodni olimpijski komitet (MOK) dosljedno primjenjuje član 50. Olimpijske povelje koji zabranjuje političke, vjerske ili rasne demonstracije na sportskim arenama. Ipak, tokom decenija, brojni sportaši su rizikovali svoje karijere i medalje kako bi izrazili svoje stavove, što je rezultiralo diskvalifikacijama, suspenzijama i čak doživotnim zabranama.

Od crne rukavice do poruka na kacigama

Historijski gledano, najpoznatiji slučaj je protest američkih sprintera Tommija Smitha i Johna Carlosa na Olimpijadi u Mexico Cityju 1968. godine. Na podiju za dodjelu medalja nakon trke na 200 metara, podigli su šake u crnim rukavicama u znak protesta protiv rasne nepravde u SAD-u. Iako su zadržali medalje, izbačeni su iz Olimpijskog sela.

Decenijama kasnije, na Zimskim olimpijskim igrama Milano Cortina 2026., ukrajinski sanker Vladyslav Heraskevych diskvalificiran je zbog kacige sa slikama sportista poginulih u sukobu sa Rusijom. MOK je to proglasio zabranjenim političkim iskazom.

Protesti i bojkoti u borilačkim sportovima

Posebno su osjetljivi slučajevi u judu, gdje su se nekoliko puta dešavali bojkoti iz političkih razloga. Alžirski džudista Fethi Nourine povukao se sa Olimpijade u Tokiju 2021. kako bi izbjegao mogući meč sa izraelskim protivnikom. Zajedno sa trenerom, suspendovan je na 10 godina.

Egipatski džudista Islam El Shehaby poslan je kući sa Olimpijade u Riju 2016. nakon što je odbio da se rukuje sa izraelskim takmacom. Ranije, 2004. u Ateni, iranski džudista Arash Miresmaeili namjerno nije uspio da izmakne težinu prije meča sa Izraelcem, što je okarakterisao kao politički protest.

Na najnovijim Ljetnim olimpijskim igrama u Parizu 2024., Manizha Talash, afganistanska plesačica koja predstavlja Olimpijski tim izbjeglica, diskvalificirana je nakon što je na svom ogrtaču nosila slogan ‘Free Afghan Women’. Svjetska federacija za plesni sport objasnila je da je riječ o ‘prikazivanju političkog slogana na njenoj odjeći’.